ACI, Vijeće i hrvatski turistički krug

Pet sjednica. Jedno Vijeće. Dvadeset i pet ljudi za stolom u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu raspravlja o hrvatskom turizmu — to je brojka koja zvuči ozbiljno dok ne shvatiš da se govori o industriji koja vuče petinu BDP-a. Predsjednica Uprave ACI-ja sjedila je u tom društvu, a vijest je stigla do portala kao što je riportal.net.hr, što znači da je netko uopće smatrao važnim da javnost zna da se netko pojavio na sastanku. I tu počinje problem.

Jer kad dobra vijest za turizam postane "došli smo na sastanak", a ne "donijeli smo odluku", nešto smrdi. Ne smrdi na pokvarenu ribu u konobi na Pagu, nego na onaj miris političkog samozadovoljstva koji se širi iz zagrebačkih ureda kad netko stavi kravatu i sjedne za stol s premijerom. Vijeće za upravljanje razvojem turizma, ime koje zvuči kao da će netko stvarno upravljati razvojem, a ne samo sjediti i slušati kako je sve super dok marine propadaju, a apartmani niču kao koronavirus na odmoru.

Hrvatski turizam ima jedan ozbiljan problem koji nitko ne želi priznati: to je industrija koja se ponaša kao da je 1985. ACI, kao jedan od rijetkih ozbiljnih igrača u nautičkom turizmu, ima potencijal da bude ono što bi trebao biti — infrastrukturni okosnica koja vuče ostatak. Ali kad pogledaš strukturu: država u vlasništvu, uprava koja se mijenja s političkim vjetrom, marine koje su u nekim slučajevima starije od prosječnog posjetitelja — dobiješ osjećaj da se netko vozi na staroj slavi. Jer nautički turizam nije samo vez i struja. Nije samo restoran i tuš. Nautički turizam je cijeli ekosustav koji uključuje servise, logistiku, digitalizaciju, održavanje — i to je ono što u Hrvatskoj ne funkcionira.

Jer dok netko u Vijeću priča o "strateškom usmjeravanju", u stvarnosti se događa sljedeće: marine su pune, ali infrastruktura škripi. Nema dovoljno servisnih kapaciteta za jahte koje dolaze, cijene su postale apsurdne za standardne charter flote, a digitalizacija rezervacija i upravljanja vezovima je na razini koja bi bila smiješna u bilo kojoj drugoj industriji. Pokušaj rezervirati vez u jeku sezone putem weba — pa sretno. Većina marina radi na principu "nazovi pa pitaj", što je u 2024. godini jednako kao da aviokompanija traži da dođeš na aerodrom pa vidiš ima li mjesta.

I tu dolazimo do ključnog pitanja koje nitko na Vijeću ne postavlja: zašto hrvatski turizam, s 20 milijardi eura prihoda godišnje, izgleda kao da ga vodi odbor za proslavu Dana kruha? Zato što su interesi raspršeni, lobiji jaki, a politička volja slaba. Netko zarađuje na apartmanima i ne želi regulaciju. Netko zarađuje na starim marinama i ne želi investicije. Netko zarađuje na tome da ništa ne mijenja i da se sve vrti po starom — jer promjena znači rizik, a rizik znači da bi netko mogao izgubiti fotelju.

ACI je specifičan slučaj. Kao kompanija koja upravlja s 22 marine, ima potencijal biti lider u digitalizaciji nautičkog turizma. Pametni vezovi, sustavi za upravljanje energijom, aplikacije za rezervacije, integracija s lokalnim uslugama — to su stvari koje bi mogle transformirati iskustvo. Umjesto toga, dobivamo vijesti o sastancima. Jer sastanak je lakši od implementacije. Sastanak ne zahtijeva budžet, ne zahtijeva promjenu navika, ne zahtijeva da se netko usere od posla. Sastanak zahtijeva samo da dođeš, klimneš glavom i odeš kući s osjećajem da si nešto napravio.

Apsurd je u tome što se svi ti sastanci održavaju u Zagrebu. U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, koja je lijepa, moderna, zagrebačka. Dok se u Rijeci, Zadru, Splitu i Dubrovniku događa stvarni život, odluke se donose 200 kilometara od mora. To je kao da netko u Sisku donosi odluke o ribarstvu. Ili u Vukovaru o planinarenju. Razumijem da je Zagreb glavni grad, ali kad turizam čini 20% ekonomije, možda bi bilo pametno da se bar dio tih sastanaka održava tamo gdje se događa.

I zato, dok netko u Vijeću priča o "strateškom usmjeravanju", u stvarnosti se događa sljedeće: marine su pune, ali infrastruktura škripi. Nema dovoljno servisnih kapaciteta za jahte koje dolaze, cijene su postale apsurdne za standardne charter flote, a digitalizacija rezervacija i upravljanja vezovima je na razini koja bi bila smiješna u bilo kojoj drugoj industriji. Pokušaj rezervirati vez u jeku sezone putem weba — pa sretno. Većina marina radi na principu "nazovi pa pitaj", što je u 2024. godini jednako kao da aviokompanija traži da dođeš na aerodrom pa vidiš ima li mjesta.

I tu dolazimo do ključnog pitanja koje nitko na Vijeću ne postavlja: zašto hrvatski turizam, s 20 milijardi eura prihoda godišnje, izgleda kao da ga vodi odbor za proslavu Dana kruha? Zato što su interesi raspršeni, lobiji jaki, a politička volja slaba. Netko zarađuje na apartmanima i ne želi regulaciju. Netko zarađuje na starim marinama i ne želi investicije. Netko zarađuje na tome da ništa ne mijenja i da se sve vrti po starom — jer promjena znači rizik, a rizik znači da bi netko mogao izgubiti fotelju.

ACI je specifičan slučaj. Kao kompanija koja upravlja s 22 marine, ima potencijal biti lider u digitalizaciji nautičkog turizma. Pametni vezovi, sustavi za upravljanje energijom, aplikacije za rezervacije, integracija s lokalnim uslugama — to su stvari koje bi mogle transformirati iskustvo. Umjesto toga, dobivamo vijesti o sastancima. Jer sastanak je lakši od implementacije. Sastanak ne zahtijeva budžet, ne zahtijeva promjenu navika, ne zahtijeva da se netko usere od posla. Sastanak zahtijeva samo da dođeš, klimneš glavom i odeš kući s osjećajem da si nešto napravio.

Apsurd je u tome što se svi ti sastanci održavaju u Zagrebu. U Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici, koja je lijepa, moderna, zagrebačka. Dok se u Rijeci, Zadru, Splitu i Dubrovniku događa stvarni život, odluke se donose 200 kilometara od mora. To je kao da netko u Sisku donosi odluke o ribarstvu. Ili u Vukovaru o planinarenju. Razumijem da je Zagreb glavni grad, ali kad turizam čini 20% ekonomije, možda bi bilo pametno da se bar dio tih sastanaka održava tamo gdje se događa.

Jer ono što treba nije još jedan sastanak. Nije još jedan strateški dokument koji će završiti u ladici. Ono što treba je netko tko će reći: "E, ljudi, dosta. Idemo napraviti digitalnu platformu za rezervacije marina, idemo spojiti sve marine u jedan sustav, idemo omogućiti da netko iz Švedske u dva klika rezervira mjesto u Hrvatskoj, plati, dobije informacije o vremenu, servisima i restoranima." To je ono što bi transformiralo nautički turizam. Ali to zahtijeva investiciju, zahtijeva političku volju, zahtijeva da netko stavi interes industrije ispred interesa pojedinaca.

I dok se to ne dogodi, imat ćemo još sastanaka. Još vijesti o tome tko je došao. Još fotografija s premijerom. I more će i dalje biti prekrasno, marine pune, a sustav će i dalje škripati. Jer pravi problem nije u tome što se netko nije pojavio na sastanku. Problem je u tome što se na sastanku nije dogodilo ništa što bi promijenilo stvarnost.

Izvor: riportal.net.hr