Adaptivni inženjer: vještina koja se prodaje, a ne uči

Trideset godina u IT-u naučilo me jedno: svaki put kad industrija počne pričati o "adaptivnosti", to znači da je netko sjebao sustav i sad traži da se radnici savijaju umjesto da se sistem popravi. Sada, dok AI boom trese tržište rada, čitam o tome kako inženjeri moraju postati "prilagodljivi" i naučiti nove alate svakih šest mjeseci, jer očekivanja timova rastu i tvrtke traže više. I pomislim: koji kurac, pa mi smo to radili od devedesetih, samo što se onda zvalo "preživljavanje" i nije dolazilo s TED govorom i certifikatom o emocionalnoj inteligenciji.

Prvo da razjasnimo terminologiju. "Adaptivni inženjer" je fraza koju je izmislio netko tko nikada nije mijenjao kabel na serveru u 2 ujutro dok je vani padala kiša i dok je cijeli grad ostao bez interneta jer je netko iz gradske uprave odlučio da je "digitalizacija" samo lijepa riječ za kupnju novih računala. To nije bio adaptivni inženjer. To je bio čovjek koji je znao da je prtljažnik njegovog Yuga dovoljno velik za dva servera i da je sreća što mu je stari iz Rijeke ostavio alat. Prilagodba nije bila vještina. Bila je jedina opcija.

Danas se od inženjera očekuje da svako malo usvaja nove framework-e, nove jezike, nove metodologije, kao da je to prirodno stanje stvari. Pitam se: ako je tehnologija toliko napredovala da nam AI piše kod, zašto onda inženjeri moraju biti sve prilagodljiviji? Logika kaže da bi se stvari trebale pojednostavljivati, da bi alati trebali raditi za nas. Umjesto toga, dobili smo situaciju u kojoj je osnovni uvjet za zapošljavanje sposobnost da se svake godine iznova dokažeš kao da si tek počeo. To nije evolucija. To je industrija koja je odustala od izgradnje stabilnih sustava i odlučila da je lakše kupiti nove ljude nego popraviti stare.

U devedesetima, kad sam postavljao prve ISP-ove na Kvarneru, nije bilo "core skills" popisa. Bilo je: znaš li spojiti telefon na modem, znaš li objasniti ljudima zašto internet nije brži od faksa, znaš li preživjeti noć bez spavanja dok se cijeli sustav ruši. Sve ostalo je bila improvizacija. Ljudi su se prilagođavali jer su morali, ne jer im je netko u HR-u rekao da je to "ključna kompetencija za 2025. godinu". I gle čuda, sustav je funkcionirao. Nije bio lijep, nije bio skalabilan, ali je radio. A danas, s tim istim klijentima koji su preživjeli Y2K, sranje servere i hakere s Balkana, događa se nešto čudno — oni koji su preživjeli sve to sada moraju slušati predavanja o tome kako da budu "agilniji".

Problem nije u inženjerima. Problem je u industriji koja je zamijenila inženjering s modom. Svake dvije godine imamo novi "game changer": cloud, DevOps, Kubernetes, AI. I svaki put ista priča — svi moraju naučiti novo, svi moraju biti spremni na promjene, svi moraju biti "adaptivni". Ali nitko ne pita: što je s onim što smo već izgradili? Što je s onim sustavima koji rade i koje nitko ne želi dirati jer su stabilni? Umjesto da gradimo na temeljima, mi ih rušimo svake dvije godine i tražimo od ljudi da grade nove, pod izgovorom da je to "inovacija". A zapravo je to samo način da se tržište održava u vječnom stanju nestašice — jer ako su svi "adaptivni", nitko nije stručan.

Evo što nitko ne govori: prava adaptivnost nije u tome da znaš sve nove alate. Prava adaptivnost je u tome da znaš što ti je činiti kad se novi alat pokaže kao sranje. A to se ne uči na kursevima. To se uči na greškama, na noćima provedenim uz servere, na razgovorima s klijentima koji ne znaju što je IP adresa ali znaju da im je internet spor. To je znanje koje se prenosi s generacije na generaciju, kao što se prenosi recept za dobru juhu — ne možeš ga naučiti iz knjige, moraš ga osjetiti. I upravo to nedostaje današnjoj industriji: ljudi koji su toliko usredotočeni na "biti u trendu" da su zaboravili da je posao inženjera rješavati probleme, a ne pratiti hashtagove.

I sad dolazi AI i sve okreće naglavačke. Odjednom se od inženjera očekuje da ne samo da znaju kodirati, nego i da znaju postavljati pitanja modelu, da znaju što je "prompt engineering", da znaju kad AI laže. A ja se pitam: je li itko primijetio da je to ista vještina koju smo imali oduvijek? Postavljanje pravih pitanja, razumijevanje konteksta, provjeravanje rezultata — to nije nova vještina. To je osnova. To je ono što smo radili i prije trideset godina, samo što je tada izvor informacija bio čovjek koji je znao manje od tebe, a ne algoritam koji zna više od svih nas zajedno. Ali princip je taj: ne vjeruj slijepo, provjeri, razumij.

Industrija danas prodaje prilagodljivost kao da je to nova supermoć. Ali prilagodljivost bez dubine je samo površnost s dobrim CV-jem. Možeš mijenjati tehnologije svakih šest mjeseci i bit ćeš "adaptivan", ali ako ne razumiješ zašto stvari rade, ostat ćeš vječni početnik. A industrija to voli — jer početnike je lako zamijeniti, lako ih je plaćati manje, lako ih je držati u stanju tjeskobe da će zaostati. To nije tržište rada. To je krug koji se hrani strahom.

Zato evo mog savjeta svim mladim inženjerima koji čitaju članke o tome kako moraju biti "adaptivni": zaboravite na to. Naučite osnove. Naučite kako rade mreže, kako radi memorija, kako radi operativni sustav. Naučite kako se piše čist kod i kako se čita tuđi. I kad svladate to, bit ćete adaptivni — jer ćete moći naučiti bilo što. Ali ako krenete od toga da morate biti "fleksibilni" i "spremni na promjene", završit ćete kao onaj tip s faksa koji zna sve o trendovima, a ne zna složiti DHCP. I kao što ste već shvatili, u ovom poslu se zna što je DHCP.

U međuvremenu, dok industrija prodaje prilagodljivost kao novu religiju, mi koji smo to radili cijeli život gledamo s blagim osmijehom. Promijenili smo se više puta nego što se moda mijenja na Milanskoj tjednu mode, ali nikad nam nije palo na pamet da to nazovemo "vještinom". To se zvalo život. A sada, kad je sve postalo "vještina", pitam se: je li itko od onih koji prodaju tu priču ikada stvarno bio u situaciji da mora popraviti stvar koju je netko drugi sjebao, pa nije bilo uputstva, nije bilo Googlea, nije bilo ničega osim tebe i problema? Ako jest — onda zna da se prava adaptivnost ne može naučiti. Ona se jednostavno dogodi. Ili ne.

Izvor: spectrum.ieee.org