AI balon i betonska groznica

Šest stotina milijardi dolara je cijena koju je industrija spremna platiti da dokaže da ne razumije vlastitu povijest, a brojka raste brže od obećanja na LinkedIn profilu preprodavača nekretnina iz New Yorka. Prvi put u povijesti tehnoloških balona, umjesto da ulažu u softver koji se skalira s marginama od devedeset posto, ovi genijalci su odlučili kopati zemlju, lijevati beton i hladiti servere kao da grade novi Dubrovnik, samo što će ovaj biti gotov za tri godine i koštati kao pola državnog proračuna Hrvatske. Dot-com balon je bio lagan, prozračan, sastojao se od domena i ideja koje su nestale preko noći bez ikakve fizičke posljedice. Ovo je drugačije. Ovo je balon od armiranog betona, čelika i optičkih kabela, i kad pukne, ne pada ti samo portfolio — pada ti i infrastruktura vrijedna nekoliko država.

Profesor s NYU je izbrojao stvari koje većina investitora ne želi čuti dok imaju otvoren Excel s projekcijama rasta od tristo posto godišnje, a glavna je da se dot-com krah dogodio u svijetu gdje su kompanije trošile tuđi novac na domene i banner oglase, dok danas troše tuđi novac na nekretnine i struju. Razlika je ključna: kad je propala pets.com, ostala je samo šuplja domena i nekoliko tužnih skladišta. Kad propadne današnji hyperscaler data centar, ostaje ti zgrada veličine tri nogometna stadiona, puna opreme koju nitko ne želi jer je specijalizirana za jednu vrstu izračuna, i račun za struju koji bi napajao cijeli jedan grad na moru dvije godine. Nije isto. Nije ni blizu.

Kad sam devedesetih postavljao prve servere za Kvarner Net, naučio sam jednu stvar koja se danas čini zaboravljena: infrastruktura se gradi za potražnju koja postoji, ne za potražnju koju si izmislio u pitch decku. Ti stari dial-up modemi, one Toshibe koje su zujale kao da će eksplodirati, sve je bilo dimenzionirano na temelju stvarnog broja korisnika koji su stvarno plaćali stvarnu pretplatu. Danas se grade data centri veličine četvrti na temelju projekcija koje kažu da će svaki čovjek na planeti do 2028. koristiti AI za kuhanje kave i pisanje ljubavnih pisama robotu. To nije investicija. To je kockanje s tuđim novcem na temelju vjere da će se ljudska priroda promijeniti brže od roka dospijeća kredita.

A tu dolazimo do najljepšeg dijela priče: dug. Dot-com kompanije su financirale svoje ludosti dionicama koje su padale na nulu, ali su investitori gubili samo papir. Današnji AI projekti su financirani dugom koji dospijeva u roku od pet do sedam godina, s kamatama koje rastu brže od performansi modela. Banke su dale novac za beton i kablove, a sad se mole da netko stvarno želi platiti AI pretplatu dovoljno visoku da pokrije rate. Pitanje koje nitko ne postavlja na konferencijama, jer bi bilo nepristojno, glasi: ako je AI toliko pametan, zašto mu treba toliko glupog novca da funkcionira? Zašto najnaprednija tehnologija u povijesti čovječanstva koristi najprimitivniji oblik financiranja — zaduživanje kod banke za kupnju nekretnine?

Industrija je pala u zamku vlastitog narativa. Uvjerili su svijet da je AI sljedeća električna energija, nešto bez čega civilizacija ne može, i sad su prisiljeni graditi infrastrukturu kao da grade elektranu, samo što elektrana proizvodi struju koju svatko treba, dok data centar proizvodi izračune koje treba dvadeset posto populacije, i to uglavnom za generiranje slika mačaka u svemiru. Omjer uloženog i dobivenog je toliko apsurdan da bi ga čovjek pomislio kao crnu komediju, da nije riječ o novcu koji bi mogao financirati obrazovanje, zdravstvo ili istraživanje stvarnih problema.

Ali najveća ironija tek dolazi. Kad balon pukne — a profesor s NYU je u pravu, puknut će jer svi baloni puknu — ostat će nekoliko stvari. Prvo, hrpa betonskih zgrada u pustinjama i predgrađima koje će stajati prazne kao moderni spomenici ljudskoj gluposti. Drugo, brdo duga koje će morati platiti netko tko nije sudjelovao u ludilu — porezni obveznici, mirovinski fondovi, obični ljudi koji su štedjeli za starost. Treće, lekcija koju smo već naučili dvadeset puta, ali je očito trebamo ponoviti: tehnologija ne mijenja osnove ekonomije. Ako nešto košta više nego što donosi, nije pitanje hoće li propasti, nego kad.

Pedeset godina u industriji, od prvih modema do današnjih LLM-ova, naučilo me jednom: kad ti netko kaže da je ovo put bez povratka, da je uloženo previše da bi se odustalo, da su temelji čvršći nego ikad — tada je trenutak da provjeriš izlaz. Jer upravo su to riječi koje su izgovarali ljudi koji su stajali na rubu ponora, s kovčegom punim tuđeg novca i osmijehom koji nije slutio na kraj.

Izvor: the-decoder.com