AI panika i četiri prazne plaće

Osamnaest mjeseci histerije, sto pedeset kolumni o smaku svijeta i četrdeset keynoteova na kojima su ozbiljni ljudi u skupim odijelima obećavali revoluciju koja će ostaviti bez posla pola bijelog svijeta. I što imamo od svega toga? Isto što i na početku — hrpu ljudi koji su uplašeni, nekoliko firmi koje su bogate na strahu i nula, apsolutno nula dokaza da se masovno otpuštanje dogodilo.

Podaci su, naravno, dosadni. Oni ne prodaju pretplate, ne skupljaju klikove i ne tjeraju ljude da dijele članke na LinkedInu uz komentar "ovo se mora pročitati". Ali podatci postoje i tvrdoglavo odbijaju surađivati s narativom. Ured za statistiku rada SAD-a već godinu dana bilježi stabilne brojke zaposlenosti u kategorijama koje su trebale biti prve na udaru — pravni sektor, računovodstvo, administrativni poslovi. Ne rastu ko zna koliko, ali ne padaju. Nigdje nema one krivulje koja bi trebala pokazati egzodus u bespuća besposlice. Nema vala otkaza. Nema čistki. Nema ničega osim tišine koja je, ispostavilo se, najglasniji dokaz da smo kupili kartu za vlak koji nikad nije krenuo.

I tu dolazimo do onog dijela koji boli više od same panike — shvaćanja da su ljudi koji su tu paniku prodavali znali da prodaju maglu. Nisu bili u krivu zato što su loše procijenili tehnologiju. Bili su u krivu zato što su procijenili da je publika glupa. A publika, eto, nije glupa. Publika je samo uplašena, što je velika razlika. Uplašen čovjek će kupiti bilo što, ali će se s vremenom sjetiti tko mu je prodao.

Tehnološke kompanije su odigrale majstorski potez — umjesto da prodaju proizvod, prodale su strah od budućnosti u kojoj će taj proizvod biti neophodan. Klasična shema, stara kao i samo tržište: stvori problem pa ponudi rješenje. Samo što ovaj put problem nije postojao. Trebalo ga je izmisliti. I jesu li ga izmislili? Jesu, pas mater. Izmislili su svijet u kojem će AI preuzeti sve poslove koji ne uključuju fizički rad, a onda su, kad se pokazalo da je stvarnost kompliciranija, jednostavno prešli na sljedeću priču. Jer tako to ide u industriji koja živi od sutrašnjice — danas je uvijek nebitan.

Najzanimljiviji dio cijele ove sage nije pitanje hoće li AI ukrasti poslove. Najzanimljiviji dio je pitanje zašto smo svi tako lako povjerovali da hoće. I to ne bilo tko, nego ljudi koji su desetljećima radili u industriji koja se mijenja sporije od betona. Bankari, odvjetnici, računovođe, liječnici — profesije koje su preživjele dolazak računala, interneta, pametnih telefona i oblaka, odjednom su se tresle pred alatom koji još uvijek ne zna složiti fakturu bez da negdje ne upiše sedamnaest nula.

Ako išta, ova epizoda je pokazala jednu stvar koju smo znali ali smo se pravili da nismo — tehnološka industrija je izgradila cijeli poslovni model na obećanjima koja ne mora ispuniti. Prodaje se vizija, ne proizvod. A vizija, za razliku od proizvoda, ne mora raditi. Vizija samo mora biti dovoljno uvjerljiva da netko plati kartu za putovanje koje nikad neće ni početi.

I što sad? Što radimo s osamnaest mjeseci izgubljenog vremena, s ljudima koji su promijenili karijeru iz straha, s firmama koje su uložile milijune u alate koji ne rade ono što su obećali? Ništa. To je ljepota sustava — gubitak se ne bilježi nigdje. Ne postoji rubrika "izgubljeno vrijeme" u bilanci. Ne postoji kolona "nepotrebna panika" u izvještaju. Samo se okrenemo i krenemo dalje, malo pametniji, malo ciničniji, i sa znanjem da će za šest mjeseci netko izmisliti novu prijetnju koja će nas opet natjerati da zaboravimo sve što smo naučili.

Jer tako to ide. Uvijek je ista priča, samo drugačiji naziv. Prvo su računala trebala ostaviti bez posla sve knjigovođe. Onda je internet trebao ubiti novine. Onda su pametni telefoni trebali uništiti društvene interakcije. Onda je cloud trebao zatvoriti sve server sobe. I ništa se nije dogodilo. Poslovi su se promijenili, alati su se promijenili, ali ljudi su i dalje radili. Jer tehnologija ne eliminira poslove. Tehnologija eliminira dosadne dijelove poslova, a dosadni dijelovi su, eto, često jedini dijelovi koje smo znali raditi.

Jedina konstanta u tech industriji je sposobnost ljudi da budu iznenađeni očekivanim.

Izvor: technologyreview.com