Auto u Plodine: tečaj iz osnova stvarnosti

Žuti automobil između blagajni i ulaza u Plodine na Marinićima nije prometna nesreća. To je performans. Izvedba koja govori više o stanju uma vozača nego bilo koji test vožnje, psihijatrijski nalaz ili komentar na Facebooku. Jer da bi se autom ušlo u supermarket, ne treba samo loša procjena udaljenosti. Treba specifična vrsta odvojenosti od stvarnosti koju moderna civilizacija njeguje s pedantnošću manijaka.

Čitava priča je, naravno, urnebesna. Fotografije žutog automobila koji mirno stoji pokraj polica s keksima, policajci koji zapisnički utvrđuju očito, komentari na društvenim mrežama koji variraju od "kako, jebote, ovo nije moguće" do "pa nije valjda da nema parkinga" — sve to ima elemente farse. Ali farsa je, kao i svaka dobra komedija, samo maska za tragediju. Tragediju čovjeka koji je ušao u Plodine autom i očekivao da će sve biti u redu.

Jer što je, u biti, taj čovjek napravio? Napravio je ono što svi radimo svaki dan, samo u malo doslovnijoj verziji. Ušao je u prostor koji nije za njega, s alatima koji ne pripadaju tom kontekstu, i nadao se da će se stvari nekako posložiti. Razlika je samo u tome što je on svoj auto fizički parkirao pored blagajni, dok ostali parkiraju svoje iluzije, predrasude i nerealna očekivanja u glave drugih ljudi, na sastanke, u brakove, u projekte. On je samo materijalizirao metaforu.

Medicinski rečeno, pacijent pati od akutne kognitivne disonance s komplikacijama kroničnog ignoriranja signala okoline. Simptomi su jasni: vozač je vidio vrata, procijenio da kroz njih može proći s autom, i nastavio dalje. Nije ga zaustavila činjenica da vrata nisu garažna, nije ga zaustavila činjenica da unutra nema ceste, nije ga zaustavila činjenica da su kupci s kolicima gledali u njega kao u vanzemaljca. Zaustavila ga je tek blagajna. Fizička prepreka. Nešto što se ne može pregovarati, ne može zaobići, ne može ignorirati.

Ako je AI toliko pametan, zašto mu treba pola milijarde dolara i pet godina da shvati ono što svaki vozač u Plodinama zna od rođenja — da kroz vrata za pješake ne prolazi autom? I zašto mi, navodno inteligentna bića, svaki dan ulazimo u prostore koji nisu za nas, s alatima koji ne pripadaju kontekstu, i čudimo se kad stvari krenu po zlu?

Odgovor je jednostavan: zato što je lakše misliti da je problem u vratima nego u nama. Vrata su preuska. Parking je loše organiziran. Trgovina nema dovoljno mjesta. Grad nema dobru prometnu infrastrukturu. Država je u kurcu. Sve je to točno, i sve je to nebitno. Jer čovjek koji uđe autom u Plodine ne rješava problem parkinga. On stvara novi problem. I to je ono što smo svi naučili raditi — stvarati nove probleme dok mislimo da rješavamo stare.

Tehnološka industrija je to podigla na razinu umjetnosti. Uzmi problem koji ne postoji, izumi rješenje koje ne radi, prodaj ga ljudima koji ne trebaju, i kad propadne — reci da tržište nije bilo spremno. Vozač u Plodinama je samo napravio isto u fizičkom svijetu. Problem: trebam ući u trgovinu. Rješenje: uđem autom. Rezultat: policija, kazna, fotografije na internetu, besmrtnost na portalu. Tržište nije bilo spremno za njegovu inovaciju.

Ali najbolji dio priče nije čovjek u autu. Najbolji dio su komentari. Ljudi koji pišu "kako je ovo moguće" taj su ljudi koji će sutra ući u poslovni dogovor bez da su pročitali ugovor, u brak bez da su upoznali osobu, u politiku bez da su razumjeli sustav. Isto ponašanje, samo u drugom formatu. Auto u Plodinama je samo vidljivi simptom. Prava bolest je uvjerenje da se stvarnost može pregovarati, da pravila vrijede za druge, da će se nekako posložiti. Neće. Blagajna je tu. Betonska. Nepomična. I naplatit će ti ulaznicu.

Pedeset godina u IT-u naučilo me jednoj stvari: najskuplje greške nisu one koje napraviš u kodu. Najskuplje greške su one koje napraviš u glavi prije nego što uopće sjedneš za tipkovnicu. Vozač u Plodinama nije pogriješio kad je ušao u trgovinu. Pogriješio je kad je odlučio da je to dobra ideja. Ista stvar, samo u većem formatu i s više nula na računu, događa se u svakoj firmi koja krene u digitalnu transformaciju bez da zna što želi, u svakom startupu koji diže novac bez proizvoda, u svakoj vladi koja uvodi zakon bez analize posljedica.

Svi smo mi, na neki način, taj vozač. Razlika je samo u brzini kojom stvarnost stigne do nas. Neki udare u blagajnu odmah. Drugi voze kroz cijelu trgovinu, kroz skladište, kroz izlaz za kamione, i na autoputu se pitaju zašto im auto čudno zvuči. Treći nikad ne udare ni u što, ali nikad ni ne stignu nikamo — zaglavljeni su na parkingu, sa svojim sigurnim, dosadnim životima, dok drugi ulaze u Plodine autom i postaju legende.

Naravno da će policija kazniti vozača. To je njihov posao. Ali prava kazna nije novčana. Prava kazna je spoznaja da si postao meme. Da će tvoje ime zauvijek stajati uz "auto u Plodinama" kao što ime nekog startup osnivača stoji uz "najveći fail u povijesti crowdfundinga". I dok budeš plaćao kaznu, negdje će netko čitati tvoju priču i misliti: "Koji kurac je ovom trebalo?" I to je istina. Koji kurac je trebalo.

Ali evo istine koja boli više od kazne: sutra će netko drugi napraviti istu stvar. Ne u Plodinama, nego u nekoj drugoj trgovini, u nekom drugom gradu, s istim uvjerenjem da je on taj koji će proći. Jer ljudska glupost nije greška u sustavu. Ljudska glupost je značajka. I dok god postoji supermarket, postojat će i čovjek koji misli da kroz njega može proći autom. Jedina konstanta u ovoj priči je naša sposobnost da budemo iznenađeni očekivanim.

Izvor: fiuman.hr