Besplatni sat je najskuplji gadget koji ćeš ikad posjedovati.

Ako ti netko ponudi tehnologiju besplatno, odmah zapitaj što točno prodaješ zauzvrat. Jer u ekonomiji pažnje i podataka, nema besplatnog ručka, samo različitih načina naplaćivanja. Operater koji ti daje sat vrijedan par stotina dolara ne radi to iz filantropskog naleta koji je iznenada pogodio njegov odjel za marketing. On radi to jer je otkrio da je tvoja privola da dodaš još jednu liniju na račun zapravo mnogo vrijednija od tog sata. To je klasična zamka s mamcem, samo što umjesto sira na željeznoj udici, na njoj visi sjajno uređen komad aluminija i stakla koji ti obećava da će poboljšati tvoj život. Ono što zapravo radi je da ga dodatno komplicira i čini ovisnijim o jednom entitetu.

Dijagnoza je jasna: pacijent pati od akutne iluzije besplatnog. Simptomi uključuju vjerovanje da velike korporacije imaju tvoj najbolji interes u srcu, zanemarivanje sitnog štampanog teksta i euforični osjećaj da si prevario sistem. Liječenje zahtijeva dozu hladne, činjenične realnosti. Ta "besplatna" linija za sat obično košta između deset i dvadeset dolara mjesečno. Pomnoži to s dvadeset i četiri mjeseca (tipičan ugovorni rok) i odjednom se taj sat pretvara u uređaj koji si, u najboljem slučaju, kupio na rate bez kamate. U najgorem slučaju, plaćaš punu cijenu, samo što je raspoređena na male, bolne obroke koje gotovo i ne primjećuješ, poput financijske paprene trake. A to je prije nego što uračunaš porez, naknade za uspostavu i onu čuvenu "naknadu oporavka" za koju nitko nikad nije znao od čega se točno oporavlja.

Ovdje se radi o prodaji pristupa, ne uređaja. Sat je samo trošak nabave. Pravi proizvod, onaj koji se stvarno prodaje, je tvoja buduća mjesečna pretplata i svi podaci koje ćeš generirati dok ga nosiš. Svaki korak, svaki otkucaj srca, svaki loš san koji sat prati postaje dio profila koji korporacija može internalizirati, analizirati ili, u nekom trenutku, monetizirati. Operater ne želi samo da plaćaš još jednu liniju; želi da postaneš dio njegovog ekosistema, da ti život bude toliko isprepleten s njegovim uslugama da će pomisao na prelazak kod konkurencije izazivati blagu paniku. To je digitalno sidro. I oni ti ga daju besplatno, samo da ga baciš.

Postavlja se pitanje: ako je ova praksa toliko očito isplativa za operatera, zašto je potrošač i dalje percipira kao dobar deal? Odgovor leži u psihologiji trenutnog zadovoljstva i našoj kolektivnoj nemoći da izračunamo buduću vrijednost novca. Ljudski mozak je programiran da cijeni ono što može odmah držati u ruci — fizički, sjajni sat — dok apstraktnu buduću potrošnju gura u neki tamni kutak svijesti. Marketinške kampanje to znaju i nemilosrdno iskorištavaju. "Besplatno" je najmoćnija riječ u rječniku potrošača, čak i kada je lažna. To je kognitivni prečac koji zaobilazi racionalnu analizu.

Usporedimo to s drugim industrijama gdje se "besplatno" koristi kao mamac. Kreditne kartice s nultim kamatama na određeni period, streaming servisi s besplatnim mjesečnim probnim razdobljem, čak i oni prokleti uzorci hrane u trgovačkim centrima. Svi rade na istom principu: smanji trenutnu barijeru ulaska, zarobi korisnika u sistem, a onda polako podiži cijenu ili otkrij skrivene naknade. Razlika je što telekom operateri imaju jedinstvenu prednost: njihov proizvod, mobilna veza, postao je toliko esencijalan za moderni život da je gotovo na razini vode i struje. Mogu si priuštiti da budu lukavi, jer znaš da ćeš se vratiti. Ne možeš jednostavno "otkazati" svoj telefon.

A što je s onima koji već imaju sat ili ga ne žele? Ponuda uključuje i popust od tristo dolara na drugi popularni model. Opet, taj princip: prividna ušteda koja maskira činjenicu da ćeš i dalje potrošiti značajnu svotu novca i obvezati se na mjesečne troškove. To je kao da ti prodavač automobila kaže: "Možete dobiti besplatne felge ako uzmete financijski leasing, ili vam možemo odbiti par tisuća s cijene ako ga ne želite." U oba slučaja, ti si taj koji će na kraju platiti cijelu svotu, samo na drugačiji, možda psihološki privlačniji način. Cilj je ukloniti trenutni otpor prema kupnji, a ne stvarno poboljšati tvoj financijski položaj.

Ovakve promocije također otkrivaju nešto tužno o stanju inovacija u gadget svijetu. Satovi su postali komoditet. Novi modeli donose marginalna poboljšanja — malo brži procesor, nešto duži battery life, još jedan senzor čija će se koristnost nikad neće dovesti u pitanje. Kada proizvođač ili operater mora davati svoj vrhunski proizvod besplatno kako bi privukao kupce, to je jasan signal da se tržište zasićilo. Da je diferencijacija postala toliko teška da se jedina preostala bitka vodi oko cijene, odnosno privida besplatnosti. To nije znak zdrave, dinamične industrije; to je znak industrije koja je počela kružiti oko plamena.

Za prosječnog potrošača, mudri potez nije trčati prema "besplatnom" mamcu. Mudri potez je napraviti jednostavan račun: koliko ćeš mjesečno platiti za tu dodatnu liniju, pomnožiti s brojem mjeseci, dodati sve početne naknade i onda usporediti tu ukupnu svotu s cijenom tog sata ako bi ga kupio izravno, bez ugovora. U devet od deset slučajeva, "besplatno" će se pokazati kao skuplja opcija na duge staze. Sloboda da mijenjaš operatera kada god se pojavi bolja ponuda ima svoju cijenu, a ta cijena je često upravo ta ušteda koju misliš da ostvaruješ. U ekonomiji pretplate, tvoja sloboda izbora je proizvod koji se prodaje po najvećoj cijeni.

Industrija je savršeno dizajnirala ovaj krug ovisnosti. Oni ti daju uređaj koji zahtijeva mjesečnu pretplatu kako bi u potpunosti funkcionirao. Da bi opravdao tu pretplatu, ti ćeš koristiti uređaj što je više moguće. Što ga više koristiš, postaješ više ovisan o njemu i o mreži koja ga pokreće. Kada dospije vrijeme za nadogradnju, ciklus se ponavlja, samo što si sada još dublje u ekosistemu. Besplatni sat na početku je samo jeftina početna injekcija za dugoročnu ovisnost. Oni nisu u biznisu prodaje hardvera; oni su u biznisu prodaje navika.

I tako, sljedeći put kad vidiš reklamu koja vrišti "BESPLATNO", zapitaj se ne što dobivaš, već što gubiš. Jer u tržišnoj ekonomiji, ako ne plaćaš za proizvod, velike su šanse da si ti proizvod koji se prodaje. A taj sat na ruci nije simbol tehnološkog napretka; to je elektronska bušica koja ti je lijepo stavljena na nogu, a ključ je u džepu operatera.

Izvor: zdnet.com

Izvor: www.zdnet.com

Izvor: www.zdnet.com