Bivši hotelski kompleks u Gerovu, pet tisuća četvornih metara betona koji je godinama gledao u...

Prvo, čestitke svima koji su uspjeli dogovoriti kupnju nekretnine koja je stajala prazna dulje nego što prosječni politički mandat traje. To je postignuće samo po sebi, jer u Hrvatskoj je lakše izvesti raketu u orbitu nego izvući gradsku ili županijsku nekretninu iz ralja nasljedstva, sudskih sporova i opće birokratske inercije. Pet tisuća četvornih metara u zapuštenom stanju je poput one stare kuće na moru koju nasljeđuješ od bake — svi pričaju kako bi se tu dalo napraviti nešto, ali nitko ne želi platiti adaptaciju, a kamoli se nositi s papirologijom. Županija je tu odradila domaću zadaću. Sad kad je vlasnik, pravi posao tek počinje.

Prenamjena hotela u dom za starije je, na papiru, genijalna. Turizam na Kvarneru je sezonski, a stariji su ljudi cjelogodišnji. Hotelske sobe su već prilagođene za smještaj, imaju kupaonice, kuhinje, zajedničke prostore — strukturno gledano, puno je lakše prenamijeniti hotel nego graditi nešto od nule. Ali tu dolazi onaj škripavi dio. Jer dom za starije nije hotel s bocom vode na noćnom ormariću i TV-om koji radi na karticu. Dom za starije je mjesto gdje ljudi žive, često posljednje godine života, i zahtijeva medicinsku infrastrukturu, osoblje koje radi za plaće koje su smiješne s obzirom na odgovornost, i regulativu koja bi mogla posramiti nuklearnu elektranu.

Netko će reći: pa dobro, bolje i to nego da stoji prazno. I u pravu je. Prazan hotel u Gerovu ne služi nikome, osim eventualno pticama i skvoterima. Ali koliko će koštati adaptacija? Jer ono što izgleda kao dobra cijena na papiru — kupnja zapuštenog kompleksa — često postane financijska crna rupa kad se krene u obnovu. Krovovi koji prokišnjavaju, instalacije koje su zahrđale do točke bez povratka, azbest koji vreba iz svakog zida. Projektantska dokumentacija koja košta kao mali stan. Dozvole koje traju dulje od same gradnje. I na kraju, oprema za starije osobe — kreveti koji se podižu, rukohvati, dizala, protupožarni sustavi — sve to košta, i to ne malo.

A onda dolazi onaj pravi problem: tko će tamo raditi? Hrvatska ima manjak medicinskog osoblja koji je kroničan i produbljuje se svake godine. Sestre i njegovateljice odlaze u Njemačku, Austriju, Irsku, gdje su plaće duplo veće, a uvjeti rada ljudski. Dom za starije u Gerovu, koliko god lijep bio, neće riješiti problem kadrovske pustinje. Možeš imati najmoderniju zgradu na svijetu, ali bez ljudi koji će promijeniti pelenu u tri ujutro i nasmiješiti se dok to rade, to je samo skupocjeni spomenik dobronamjernosti.

I tu dolazimo do one nelagodne istine koju svi osjećamo, a rijetko izgovaramo. Starenje stanovništva nije problem koji će riješiti jedna zgrada. To je tsunami koji tek dolazi. Gerovo, kao i stotine drugih mjesta diljem Hrvatske, ima demografsku sliku koja izgleda kao obrnuta piramida — mladih nema, srednja generacija radi u Njemačkoj ili Irskoj, a stariji ostaju sami u kućama koje su prevelike, neprilagođene i hladne. Dom za starije nije luksuz, to je nužda. I svaka županija koja ne gradi ili ne prenamjenjuje kapacitete za smještaj starijih osoba igra se vatrom.

Ali ono što me najviše smeta u cijeloj priči je tišina. Nitko ne pita koliko će točno koštati adaptacija, otkud novac, i koji je rok. Nitko ne traži da se objavi ekonomska analiza koja pokazuje da li je ovo isplativije od gradnje novog objekta ili leasinga postojećeg privatnog doma. U normalnom svijetu, ovakva investicija bi došla s prezentacijom od trideset slajdova, tri nezavisne procjene i javnom raspravom gdje bi građani postavljali pitanja koja političari ne žele čuti. Kod nas se kupi hotel, objavi na pressici, i svi tapšu po ramenima. A onda, za dvije godine, kad se otkrije da je budžet premašen za sto posto i da rok kasni dvanaest mjeseci, slegnu ramenima i kažu: pa to je normalno u Hrvatskoj.

Nije normalno. To je prihvaćanje mediokriteta kao standarda.

Da stvar bude gora, ovaj dom će vjerojatno završiti kao javno-privatno partnerstvo ili koncesija, jer županije nemaju para ni volje da same vode domove. I tu dolazi do onog finog plesa gdje privatni operator uzme subvenciju po krevetu, plati minimalac, i ostvari profit na leđima ljudi koji su cijeli život radili i sad zaslužuju dostojanstvenu starost. Ne kažem da će se to dogoditi u Gerovu, ali povijest nas uči da je optimizam u hrvatskom javnom sektoru opasan koliko i vožnja bez kočnica niz Učku.

Ipak, priznajem: bolje ovako nego ništa. Prazan hotel je sramota. Dom za starije je potreba. Ako županija uspije adaptirati objekt u roku i budžetu, ako nađe kvalitetno osoblje i ako cijena smještaja bude pristupačna — ovo će biti jedna od rijetkih pametnih odluka u moru loših. Ali ako završi kao još jedan projekt koji se vuče godinama, pojede milijune eura i na kraju isporuči pola obećanog — onda je ovo samo još jedna epizoda u dugoj seriji "kako smo mogli, ali nismo".

Jedina konstanta u hrvatskom javnom sektoru je sposobnost ljudi da budu iznenađeni očekivanim.

Izvor: fiuman.hr