Bolnički trijem

Pedeset metara od ulaza za hitnu pomoć netko je održao politički skup. To je činjenica. Ostalo je pitanje je li to kršenje zakona, politički performans ili samo još jedan dan u riječkom javnom prostoru gdje se granica između hitnog i smiješnog pomaknula toliko daleko da bi i najmaštovitiji satiričar pozavidio.

Prvo, da razjasnimo jednu stvar. Bolnica nije trg. Nije park. Nije mjesto gdje se dijele leci i obećanja dok ljudi čekaju na trijažu. Bolnica je prostor gdje se donose odluke između života i smrti, često u minutama, a ne u mandatima. I zato je ideja da netko tamo održi konferenciju za medije — bez obzira na stranku, boju ili program — u najmanju ruku, reći ćemo, neobična. Možemo koristiti jače riječi, ali zadržimo se na neobičnosti.

Ali evo gdje postaje zanimljivo. Ista ona stranka koja danas viče o kršenju zakona i svetosti bolničkog kruga, ima dugu povijest korištenja javnih prostora u političke svrhe. Sjećamo se koncerata na Korzu, skupova ispred Guvernerove palače, blagoslova barjaka na stepenicama katedrale. Sve su to mjesta koja imaju svoju namjenu, svoju simboliku, svoja pravila. I sva su korištena. Jer politika je, jebote, svugdje. Pitanje je samo tko, kada i s kojom dozom arogancije.

Druga stvar. Zakon je jasan. Ili nije. U Hrvatskoj je zakon često kao more u Rijeci — ponekad bistar, ponekad mutan, a ponekad jednostavno hladan i neugodan. Netko će reći da je konferencija održana unutar bolničkog kruga, što je zabranjeno. Drugi će tvrditi da je to javna površina, dostupna svima, pa i političarima s mikrofonom. Treći će se sjetiti da je ista ta bolnica, u istom tom krugu, domaćin raznim događanjima — od humanitarnih akcija do svečanih otvaranja — na koje nitko ne prigovara. Razlika je, dakako, u boji karte.

I tu dolazimo do srži problema. Ovo nije pitanje zakona. Ovo je pitanje percepcije. Jedna strana vidi politički skup na mjestu koje simbolizira patnju i nadu, i to ih vrijeđa. Druga strana vidi pokušaj skretanja pažnje s pravih problema — gužvi u hitnoj, lista čekanja, nedostatka kadra — na proceduralnu sitnicu. I obje su u pravu. I obje su u krivu. Jer istina je, kao i uvijek, negdje između, na onom mjestu gdje se politika prestaje baviti ljudima i počinje baviti sobom.

Kad bih mogao povući paralelu s tehnologijom, rekao bih da je ovo situacija u kojoj su svi fokusirani na UI, a nitko ne gleda u backend. Sučelje je problematično, ali baza podataka je u raspadu. Hitna pomoć u Rijeci, kao i u većini hrvatskih gradova, radi pod pritiskom koji je teško zamisliv. Liječnici odlaze, sestre rade u tri smjene, oprema stari, a pacijenti čekaju. I onda netko dođe i održi pressicu na ulazu. I svi se uhvate za tu pressicu. Jer lakše je komentirati politički performans nego reformu zdravstva. Lakše je napisati priopćenje nego riješiti problem. Lakše je. Pas mater.

A najgore od svega je što obje strane znaju da je ovo igra. Jedna je iskoristila prostor da bi skrenula pažnju na svoju agendu. Druga je iskoristila tu istu prostornu grešku da bi skrenula pažnju s agende prve. I dok se one prepiru, bolnica radi. Hitna prima pacijente. Liječnici spašavaju živote. I nitko od njih nema vremena za ovu džidžu.

Zato bih volio da, sljedeći put kad netko odluči održati politički skup u blizini bolnice, prvo ode unutra. Da vidi redove. Da čuje priče. Da osjeti miris straha i nade koji se miješaju u hodnicima. Možda bi mu tada palo na pamet da je bolje šutjeti i slušati. Ili, ako već mora govoriti, da kaže nešto korisno. Nešto što će pomoći. A ne nešto što će samo povećati broj klikova na portalu.

Jer na kraju dana, jedino što će ostati od ove priče jest činjenica da je netko, negdje, u nekom trenutku, zaboravio zašto je politika uopće tu. Da služi ljudima. A ne obrnuto.

Izvor: riportal.net.hr