Audio dijeljenje: tehnologija koja je trebala ujediniti, a završila je kao najskuplji zatvarač za uši na svijetu

Dvadeset godina razvoja, nekoliko stotina milijardi dolara ulaganja i desetke tisuća inženjera koji su radili na bežičnim protokolima dovele su nas do vrhunskog dostignuća: mogućnosti da dvije osobe slušaju taj podcast na istom uređaju, ali samo ako su obje kupile slušalice od iste tvrtke, ako su te slušalice napunjene, ako je Android verzija točno 10 ili novija, ako je Bluetooth čip kompatibilan i ako se bogovi protokola smiluju. Koji kurac.

Ova funkcionalnost, koju prodaju kao revoluciju u dijeljenju iskustva, zapravo je savršena dijagnoza stanja cijele consumer tech industrije. Pacijent pokazuje klasične simptome akutne fragmentacije pod maskom inovacije, kroničnu ovisnost o vendor lock-inu i perverzni strah od jednostavnih rješenja koja ne generiraju mjesečnu pretplatu. Liječenje? Nema ga. Industrija je previše profitabilno bolesna da bi je itko htio izliječiti.

Jer evo anatomije tog apsurda. Da biste podijelili audio s drugom osobom, sustav vas ne pita "Želite li poslati zvuk na drugi uređaj?" – pitanje koje je bilo tehnički riješivo prije dvadeset godina s jednim dodatnim driverom. Umjesto toga, pokreće se složeni ritual provjere: jesu li obje slušalice u istom ekosustavu, podržava li ih taj proprietary codec, imaju li taj firmware, je li host uređaj dovoljno nov da podržava taj specifični način dijeljenja. To nije tehnologija. To je digitalna verzija onog trenutka kad vas konobar pita ne samo jel' pivo točeno nego i iz koje se točno serije boce dolijeva, je li čaša ispravno kalibrirana i jeste li član njihovog loyalty kluba prije nego što vam servira piće.

Apsurd postaje gotovo poetičan kad shvatite da je osnovni problem koji se rješava – sinkronizacija audio streama na dva uređaja – problem koji je riješen u profesionalnom audio svijetu prije više desetljeća. Studiji, kazališta, radio stanice, sve to radi u stvarnom vremenu s milisekundnom latencijom, bez ikakvih zahtjeva da svi sudionici koriste slušalice marke Shure ili Sennheiser. Ali u svijetu consumer tech-a, gdje se svaki kilobajt podataka mora monetizirati, jednostavnost je neprijatelj. Bolje je stvoriti deset zidova vrtića nego jedan otvoren park.

Onda dolazimo do pravog ekonomskog motora iza svega ovoga: ekosustavi. Riječ koja zvuči tako prirodno, tako organski, a u stvarnosti opisuje najagresivniji oblik tržišnog kartela od vremena Standard Oila. Cilj nije da vam slušalice rade što bolje. Cilj je da što bolje rade SAMO s drugim uređajima iz istog logotipa. Svaki dodatni zid između brendova je dodatni razlog za kupca da ostane unutar tog zida. Ako možeš podijeliti audio samo s nečijim AirPodsima, zašto bi uopće razmišljao o kupnji Sonyja? To nije značajka. To je digitalni lisicni lanac.

Najtužnije je što se sve ovo prodaje pod mantrom "povezivanja ljudi". Marketinške kampanje pokazuju parove koji dijele pjesmu na plaži, prijatelje koji slušaju podcast u vlaku, obitelji koja gledaju film bez da smetaju drugima. Slika zajedništva, ispunjena tehnologijom koja je, u svojoj biti, dizajnirana da stvara podjele. Jer ako tvoj prijatelj ima Samsung slušalice, a ti imaš Google Pixel Buds, zajedništvo prestaje na razini operativnog sustava. Više niste ljudi koji žele dijeliti trenutak. Vi ste kompatibilnost matrice koja se nije poklopila.

I tu dolazimo do srži problema: tehnologija je prestala biti alat, a postala je teren. Nije više most između ljudi i želja, nego je sama sebi svrha. Umjesto da pitamo "Kako ovo poboljšava ljudsku interakciju?", pitamo "Kako ovo zaključava korisnika u naš revenue stream?". Umjesto da gradimo protokole koji rade posvuda, gradimo utvrde koje rade samo kod nas. Rezultat je svijet u kojem je lakše poslati čovjeka na Mars nego poslati pjesmu s jednog pametnog sata na drugi ako nisu taj brend.

A onda se sjetim vremena kad sam radio u ISP-u, krajem devedesetih. Problem je bio jednostavan: kako spojiti ljude na internet. Rješenje je bilo otvoreno: ethernet kabel, PPP protokol, otvoreni standardi koji su radili bez obzira je li računalo bilo Dell, IBM ili sam sastavljeno u garaži. Nije bilo "Dell internet" i "HP internet". Bio je samo internet. Bio je most. Danas, svaki uređaj želi biti otok. I svaki otok naplaćuje mostarinu.

Budućnost koju su nam obećali – besprijekorno povezan svijet, internet stvari koji komunicira, pametni domovi koji se slažu – sve to pada na ovom najosnovnijem nivou. Ako ne možemo napraviti da dva para slušalica jednostavno dijele zvuk iz jednog telefona, kako ćemo ikad koordinirati automobile, energetske mreže, pametne gradove? Odgovor je: nećemo. Jer je model isplativiji. Fragmentacija je profitabilnija od interoperabilnosti. Zatvaranje je bolje od otvaranja.

I tako ćemo nastaviti živjeti u svijetu paralelnih monologa. Svaki u svojim slušalicama, u svom ekosustavu, slušajući svoju verziju stvarnosti. Tehnologija koja je trebala proširiti razgovor zapravo ga je pretvorila u niz uskih, zasebnih šaptaonica. A mi to nazivamo napretkom.

Izvor: zdnet.com