Četiri tijela u šumi

Ovo nije vijest. Ovo je sezonska pojava, kao grmljavinsko nevrijeme ili najezda komaraca nakon poplave. Ljudi umiru na putu kroz zemlju koja je, tehnički, na ulazu u Europu, a praktički — ničija. Države se prepucavaju preko njihovih leđa, granične policije rade po proceduri koja je napisana u Bruxellesu, a prilagođena u Zagrebu, i svi su zadovoljni. Dok netko ne umre. Onda su svi iznenađeni.

Pogledajmo brojke. Četvero mrtvih. Skupina stranih državljana. Pronađeni na području općine Netretić. To je onaj dio Hrvatske gdje je priroda lijepa, ali infrastruktura za migrante — ne postoji. Nema je. Nikad nije ni bila planirana. Jer planiranje pretpostavlja da problem postoji, a problem ne postoji ako ga ne vidiš. Ako ga ne vidiš, nemaš trošak. Ako nemaš trošak, možeš reći da si uštedio novac poreznih obveznika. Pametno.

Jebote, pa to je čitava filozofija javne uprave: ako ignoriramo dovoljno dugo, možda netko drugi riješi. Ili umre. Jedno od ta dva.

I sad će uslijediti standardni ritual. Ministar će izraziti žaljenje. Premijer će reći da se poduzimaju mjere. Neki će krenuti s pričom o jačanju granice, drugi s humanitarnim aspektom. I svi će se složiti da je tragedija, ali da je sustav napravio sve što je mogao. A sustav je, eto, napravio četiri lijesa i hrpu izjava za medije. Koji kurac.

Ovdje nije problem u policiji. Oni su odradili svoj posao — dojavili, pronašli, podigli tijela, obavijestili nadležne. To je procedura. Problem je u tome što je cijeli lanac odgovornosti toliko rastegnut da na kraju nitko nije odgovoran ni za što. Granica je EU, politika je nacionalna, provedba je lokalna, a ljudi su — ničiji. Najbolji primjer te logike vidiš u IT sektoru: kad imaš tri tima koja vjeruju da je četvrti zadužen za backup, na kraju ga nema. Ovdje je backup ljudski život, a timovi su države.

Ili, da budem konkretniji: Hrvatska je na vanjskoj granici Schengena. To znači da je formalno odgovorna za kontrolu ulaska u EU. Ali EU ne želi graditi centre za prihvat na svom teritoriju jer bi to privuklo još ljudi. Hrvatska ne želi biti jedina koja rješava problem jer nema ni kapaciteta ni volje. I tako svi čekaju da netko drugi trepne. A ljudi umiru u šumi.

Ono što je posebno cinično u cijeloj priči je način na koji mediji prezentiraju ovakve vijesti. "Policija objavila detalje o pronalasku četiri beživotna tijela: Otkrili u kakvom su stanju preživjeli." Naslov je faktografski točan, ali potpuno lišen konteksta. Kao da pišeš o prometnoj nesreći na autocesti. A ovo nije prometna nesreća. Ovo je sistemski kvar koji traje godinama, a svaki put se čudimo što se ponovio.

Sjećam se, dok sam još radio s prvim ISP-ovima i serverima 90-ih, jedan od osnovnih principa mrežne sigurnosti bio je: "Ne dizajniraj sustav koji se oslanja na to da će ljudi raditi ispravnu stvar." Ljudi ne rade ispravnu stvar. Ljudi su umorni, pod pritiskom, imaju loš dan. Zato se rade redundancije, backupovi, failoveri. Zato se testiraju scenariji katastrofe. Zato se planira najgori mogući ishod.

Migracijska politika Europe nema redundanciju. Nema backup. Nema failover. Ima jednu rutu, jednu proceduru, jednu nadu da će ljudi odustati prije nego stignu. A kad ne odustanu, imamo šume s leševima i policijske izvještaje koji su napisani tako suhoparno da zvuče kao upute za montažu namještaja.

Naravno, bit će onih koji će reći da je ovo posljedica kriminalnih švercerskih lanaca, a ne politike. I to je istina — šverceri su ti koji guraju ljude u kombije i ostavljaju ih u šumi. Ali šverceri postoje zato što postoji potražnja. Potražnja postoji zato što ljudi bježe od ratova, siromaštva i režima koje Zapad, ironično, često podržava ili ignorira. I tako se krug zatvara.

I onda dođemo do pitanja koje nitko ne želi postaviti, a kamoli odgovoriti: koliko je ljudskih života prihvatljiva cijena za održavanje iluzije da su granice čvrste i da Europa može birati tko ulazi? Jer ovo nije prvi put. Neće biti ni zadnji. Svake godine imamo iste vijesti, iste izraze sućuti, ista obećanja da će se nešto promijeniti. I ništa se ne mijenja.

Možda je pravi problem u tome što smo migrante prestali gledati kao ljude i počeli ih gledati kao statistiku. Kao brojke u excel tablici koju netko u Bruxellesu povremeno osvježi. Četiri mrtva nisu četiri obitelji koje su izgubile oca, majku, brata ili sestru. To su četiri retka u koloni "preminuli na teritoriju". I to je to.

I dok budemo čitali izjave, analize i komentare, dok će političari obećavati boljitak, a novinari brojati tijela, sjetimo se jedne stvari: ovo nije tragedija koja se dogodila slučajno. Ovo je tragedija koja se dogodila zato što je netko odlučio da je jeftinije pustiti ljude da umru nego napraviti sustav koji bi ih spasio. I ta odluka nije donesena jučer. Donosi se svaki dan, po malo, kroz svaki neodgovoreni poziv, svaku neotvorenu rutu, svaku proceduru koja je brža od čovječnosti.

Pas mater.

Izvor: riportal.net.hr