Četiri mrtva tijela u kamionu kod Karlovca, dva čovjeka u bolnici u stanju koje bi i kamen...

Kad čuješ da je netko platio pet, deset, petnaest tisuća eura da bi se vozio u limenom sanduku bez zraka, prva pomisao nije "koji su to ljudi". Prva pomisao je "kakav je to svijet u kojem je to racionalan izbor". Jer nije. Nije pitanje gluposti, nije pitanje neinformiranosti. To je pitanje očaja koji je toliko dubok da ti se petnaest tisuća eura i šansa da se ugušiš u kamionu čine kao bolja opcija od mjesta na kojem jesi. To nije kalkulacija. To je kapitulacija.

I sad dolazi onaj dio priče koji svi preskačemo kao da je reklama na televiziji. Organizatori. Krijumčari. Ljudi koji su napravili business model od ljudske patnje, skalirali ga, optimizirali troškove, i sad voze ljude kao da su paketi iz kineskog e-commercea. Bez追踪anja, bez povratne informacije, bez garancije da ćeš stići živ. Ako si mrtav, to je trošak poslovanja. Ako si živ, super, došao si na crtu, sad se snalazi. Koji kurac misliš da ih briga jesi li disao zadnjih sat vremena?

Netretić, Donje Prilišće. Mjesto koje je do jučer bilo sinonim za mirnu hrvatsku zabit, za šumu i tišinu, sad je postalo stanica na ruti koja vodi od nigdje do možda negdje. I to nije prvi put. Kroz Hrvatsku prolaze tisuće ljudi godišnje, većina ih samo prođe, neki ostanu, neki umru. Policija radi svoj posao, carina radi svoj posao, političari drže govore o zaštiti granica i humanosti. Ali na kraju dana, četiri čovjeka su mrtva u kamionu, a netko je dobio novac za tu vožnju i sad se vjerojatno smije na drugoj strani granice.

Tehnički gledano, ovo je problem logistike. Kao što je problem logistike i kad se pokvari hladnjača s mesom, ili kad pošiljka kasni jer je vozač zaspao za volanom. Razlika je u tome što se meso ne budi u šoku kad shvati da ne može disati, a ljudi — ljudi se bude. I tada počinje panika, i tada počinje borba za zrak, i tada počinje onaj trenutak kad shvatiš da si platio petnaest tisuća eura za priliku da se ugušiš u mraku u društvu stranaca. To nije biznis. To je zločin koji se kamuflira u ponudu i potražnju.

I svi mi, koji sjedimo u toplim sobama i čitamo vijesti na portalima, imamo jednu od dvije reakcije. Prva: "Jadni ljudi, treba im pomoći." Druga: "Granice moraju biti čvršće, ovo je rezultat propusne politike." Obje su točne. I obje su potpuno beskorisne dok god postoji netko tko je spreman platiti, i netko tko je spreman uzeti novac. Dok god je razlika u standardu između Afrike i Europe takva da se isplati riskirati smrt, ovo će se događati. Ne zato što su ljudi glupi, ne zato što su krijumčari posebno okrutni. Zato što je matematika jednostavna: bolje je možda umrijeti u kamionu nego sigurno umirati u mjestu iz kojeg bježiš.

A mi, s ove strane granice, možemo samo birati hoćemo li gledati ili ćemo okrenuti glavu. Hoćemo li napisati gnjevni komentar na portal, ili ćemo nastaviti skrolati do vijesti o nogometu i vremenskoj prognozi. Jer, eto, četiri mrtva tijela su tužna vijest, ali neće promijeniti ničiji dan osim onih koji su ih izgubili. I to je, na kraju, najtužnije od svega.

Četiri čovjeka su otišla u potragu za boljim životom. Našli su smrt u kamionu na karlovačkom području. I sutra će netko drugi, negdje drugdje, platiti istu cijenu za istu šansu. Jer jedino što je sigurno u ovom biznisu je da potražnja neće nestati dok god postoji razlika između mjesta na kojem ljudi žive i mjesta na kojem bi htjeli živjeti. A ponuda će se uvijek prilagoditi potražnji. To je tržište. Samo što se ovdje roba guši.

Izvor: riportal.net.hr