Četrdeset milijardi dolara je cijena koju je svijet upravo platio za spoznaju da pričanje priča nije skalabilno

Pričanje priča je, navodno, ono što nas čini ljudima. Od crteža u Lascauxu do Netflixove produkcije koja košta više od proračuna male afričke države — taj impuls: ispričati nešto, prenijeti iskustvo, upozoriti, nasmijati, prodati. I tu dolazimo do kvake. Prodati.

Jer kad tehnologija dođe do točke u kojoj može generirati priču brže, jeftinije i u većoj količini od čovjeka, netko postavi pitanje koje nije kreativno. Nije filozofsko. Nije ni etičko. To pitanje glasi: "Koliko jeftino mora biti da bi bilo dovoljno dobro?" I odgovor je uvijek taj — jeftinije nego što misliš, i gore nego što priznaješ.

Problem nije u alatu. Alati su uvijek bili tu. Boja na zidu, kamera, Photoshop, Final Cut, ChatGPT. Problem je u onome tko odlučuje što je dovoljno dobro. A to više nije pripovjedač. To je investitor koji gleda u grafikon i pita se zašto mu engagement pada, iako je prošli mjesec objavio četrnaest tisuća priča generiranih u tri sekunde.

I sad dolazi ona fora koju svi vole citirati na konferencijama: "Tehnologija je samo alat, bitna je priča." Ma koji kurac. Kad je alat dovoljno dobar da proizvede priču koja prolazi, bitna je ekonomija. A ekonomija kaže: zašto bi plaćao pisca osamdeset tisuća dolara godišnje kad možeš platiti pretplatu od dvije stotine dolara mjesečno i dobiti osamdeset posto iste stvari? Osamdeset posto je dovoljno. Uvijek je bilo.

Pogledaj industriju koja je to već prošla. Fotografija. Kad je digitalni fotoaparat postao dovoljno dobar, pola svijeta je prestalo plaćati fotografe. Ne zato što su fotografi loši, nego zato što je "dovoljno dobro" postalo jeftinije. Ista stvar se dogodila s glazbom. Streaming nije ubio glazbu. Ubio je srednju klasu glazbenika. Oni koji su preživjeli su oni koji su mogli izvoditi uživo. I to je ključ — nešto što algoritam ne može replicirati. Prisutnost. Tjelesnost. Greška.

Zato je zanimljivo gledati ovaj novi val "kreativne umjetne inteligencije" i pitati se: što je točno ono što ostaje kad alat preuzme generaciju? Odgovor je jednostavan, iako ga nitko ne želi čuti. Ostaje kuriranje. Ostaje odluka. Ostaje onaj trenutak kad netko kaže "ovo je dobro, ovo nije, ovo ide van, ovo ide u smeće." A taj netko mora imati ukus. A ukus nije skalabilan.

Naravno, postoje ljudi koji će reći da je i ukus skalabilan. Da će algoritam uskoro znati što ti se sviđa bolje nego ti sam. I u pravu su, na neki način. Algoritam će znati što konzumiraš. Neće znati zašto. Neće znati onaj trenutak kad pročitaš rečenicu i osjetiš nešto što ne možeš objasniti. A to je, na kraju, jedino što vrijedi.

Imam osjećaj da smo došli do točke na kojoj smo zaboravili zašto uopće pričamo priče. Nije da bi ih konzumirali. Nije da bi ih prodali. Nego da bismo razumjeli. Sebe. Druge. Svijet. A to ne ide na skalu. To ide na dubinu. I to je problem koji niti jedan LLM neće riješiti, bez obzira koliko mu tokena dali.

Kad pogledam u povijest, svaki put kad je nova tehnologija ušla u kreativni prostor, dogodile su se dvije stvari. Prvo, panika. "Ovo će ubiti umjetnost." Drugo, prilagodba. "Dobro, sad radimo drugačije." I uvijek se ispostavilo da ono što je preživjelo nije bila najbolja tehnologija, nego najbolja priča. Napisana od strane čovjeka koji je imao nešto za reći i alata koji mu je pomogao da to kaže.

Ono što se sada događa nije ništa drugačije. Razlika je u brzini. I u količini. I u tome što sada prvi put imamo alat koji ne samo da distribuira priču, nego je i generira. I to je onaj trenutak kad moraš odlučiti što ti je važnije — količina ili kvaliteta. Tržište će reći količina. Publika će, na kraju, reći kvaliteta. Ali publika je spora. Tržište je brzo. I dok publika skuži da joj je netko prodao generičku priču upakiranu u lijepo oblikovanu rečenicu, tržište je već na sljedećoj stvari.

I tu dolazimo do one stare istine koja vrijedi za svaki tech bubble: "Ako ne znaš tko je glupan u sobi, glupan si ti." U ovom slučaju, glupan je onaj koji misli da će mu alat riješiti kreativni problem. Neće. Alat će ti dati materijal. A ti ćeš odlučiti je li to sranje ili nije. I ako nemaš tu sposobnost, nema alata koji će ti je dati. To se ne uči. To se živi.

Zato mi je smiješno kad vidim startupe koji prodaju "kreativnu umjetnu inteligenciju" kao rješenje za sve. Kao da je kreativnost problem koji treba riješiti. Kao da je nedostatak ideja problem infrastrukture. Nije. Nedostatak ideja je problem ljudi koji nemaju što reći. I to se ne rješava boljim modelom. To se rješava izlaskom iz sobe, čitanjem knjige, razgovorom s nekim tko nije tvoj kolega iz firme. Ali to nije skalabilno. I zato ga prodaju kao skalabilno.

I na kraju, ono što će ostati kad se sva ta prašina slegne je isto što je ostalo i prije. Ljudi koji imaju nešto za reći. I ljudi koji znaju prepoznati kad netko drugi ima nešto za reći. Sve ostalo je buka. I buka će biti sve glasnija. I sve jeftinija. I sve manje vrijedna pažnje.

Ako moraš objasniti zašto tvoja priča nije generička, vjerojatno jest.

Izvor: technologyreview.com