Četrdesetjednogodišnjak, trgovina u Matuljima, zaštitar od 61 godine

Razbojnička krađa je zanimljiv pravni termin. Znači da nisi samo uzeo i pobjegao — nego si se i opirao kad su te uhvatili. Koji kurac si mislio? Da će zaštitar reći "ma pusti ga, ionako je mala stvar"? Da će trgovina otpisati gubitak jer eto, inflacija je velika? Ili jednostavno nisi računao da će netko od 61 godine imati brže reflekse od tebe?

Imamo sustav koji je izgradio cijelu industriju na pretpostavci da su ljudi u osnovi pošteni. Samoposluga, povjerenje, kamere koje snimaju samo za slučaj da. A onda jednom netko odluči testirati granice tog povjerenja i završi u pritvoru s kaznenom prijavom. Za proizvode koji su, vjerojatno, vrijedili manje od satnice odvjetnika koji će ga zastupati.

Nije drago. Nije herojski. Nije ni pametno.

Ali nije ni izoliran slučaj. Svaki dan u svakoj trgovini na svijetu događa se ista scena: netko uzme nešto što nije platio, netko ga uhvati, netko zove policiju. Rutina. Statistika. Brojka u godišnjem izvješću.

Ono što je zanimljivo nije sam događaj, nego kontekst. Matulji su mjesto od par tisuća ljudi. Trgovina je vjerojatno lokalna, možda dio lanca. Zaštitar je u godinama kad bi većina ljudi razmišljala o mirovini, ali eto, radi posao koji zahtijeva da bude fizički spreman zaustaviti nekoga tko bježi. I uspio je. Bravo za njega, ali pitanje je koliko dugo može trajati takav sustav.

Jer problem nije u četrdesetjednogodišnjaku koji je napravio glupost. Problem je u tome što je zaštita imovine postala posao koji se oslanja na ljude koji su često stariji, loše plaćeni i slabo opremljeni. Kamere snimaju, alarmi zvone, ali na kraju dana netko mora fizički stati ispred vrata i reći "ne možeš proći". I taj netko ima 61 godinu i vjerojatno minimalac.

Policija je odradila svoj dio posla. Kriminalističko istraživanje, pritvor, kaznena prijava. Sustav funkcionira. Ali funkcionira na način koji je reaktivan, ne preventivan. Netko je već pokušao ukrasti, netko je već zaustavljen, netko je već u pritvoru. Što je trebalo drugačije? Bolje kamere? Više zaštitara? Manje proizvoda na policama? Ili jednostavno društvo u kojem ljudi ne osjećaju potrebu da kradu?

Nema jednostavnog odgovora. Ali imamo jednu stvar koju možemo reći sa sigurnošću: četrdesetjednogodišnjak u Matuljima nije mislio da će završiti u pritvoru kad je ušao u tu trgovinu. I vjerojatno će provesti dosta vremena razmišljajući o tome što je pošlo po krivu. Dok zaštitar ide kući, zadovoljan što je odradio posao, ali svjestan da će sutra netko drugi pokušati istu stvar.

Jer tako to ide. Sve dok bude trgovina i ljudi koji misle da mogu proći neprimijećeno, bit će i zaštitara koji ih zaustavljaju. I policije koja piše izvještaje. I sudova koji izriču presude. Krug se vrti.

A mi ostali, koji plaćamo svoje proizvode i gledamo vijesti iz Matulja, možemo samo slegnuti ramenima i reći: eto, još jedan koji je mislio da je pametniji od sustava. Nije bio.

Izvor: fiuman.hr