Cijena kave na burzi pala dvadeset posto, a u kafiću i dalje plaćaš ko da su zrna obložena zlatom

Dvadeset posto pada cijene Arabice na svjetskim burzama, šest dolara po kilogramu, i to je brojka koja bi u normalnom svijetu značila da će ti konobar uskoro vratiti kusur za kavu umjesto da traži doplatu za sojino mlijeko koje je skupo jer — eto, zato. Ali ovo nije normalan svijet. Ovo je Hrvatska, zemlja u kojoj se cijene ponašaju kao da žive u svojoj paralelnoj stvarnosti, onoj gdje zakoni ponude i potražnje vrijede samo kad idu u jednom smjeru. Prema gore. Uvijek prema gore. Ko da su se burzovni indeksi i logistika dogovorili da će raditi samo na dizanje, a spuštanje prepustiti onom jadniku koji misli da će mu netko vratiti novac jer je sirovina pojeftinila.

Sjeti se samo kad je nafta na burzi bila u minusu, doslovno su plaćali ljudima da je preuzmu, a na benzinskoj si i dalje platio isto ko da voziš na šampanjcu. Ista logika, taj obrazac, ista jebena priča koja se ponavlja od devedesetih kad smo u Kvarner Netu objašnjavali ljudima da internet nije neka nova vrsta telefonske sekretarice. Tržište je fleksibilno kad treba podići cijenu — tu je brzo ko munja, efikasno ko švicarski sat. Čim treba spustiti, tržište postaje sporo ko moja baka dok je pokušavala shvatiti zašto joj treba računalo ako ima televizor.

I sad dolazi onaj ključni dio priče, onaj koji bi svakom normalnom ekonomistu izazvao živčani slom. Kava je roba koja ima svoju cijenu na burzi, ali ta cijena je samo jedan od faktora u konačnom računu kojeg ti dobiješ na kraju mjeseca kad konobar kaže "to je dvadeset kuna". Ostali faktori su: najam prostora koji se ne smanjuje jer je vlasnik lokala kupio stan na kredit, plaće zaposlenika koje su ionako na minimalcu jer "nema para", režije koje rastu ko da struju proizvode u Monaku, i onaj neobjašnjivi faktor koji se zove "pa tako je oduvijek". Taj zadnji faktor je najjači. To je onaj taj koji drži cijene kvartova na razini od prije pet godina iako su nekretnine pale na pola — ne, čekaj, nisu pale. Nikad nisu pale. Cijene su se samo stabilizirale na višoj razini, kažu.

I sad dolazi pitanje koje bi postavio svaki normalan čovjek, onaj koji nije proveo dvadeset godina u marketingu ili politici. Ako je sirovina jeftinija za petinu, zašto je proizvod i dalje taj? Zašto kava u trgovini košta isto ko prije tri mjeseca, a u kafiću si i dalje plaćaš kratku crnu ko da si u Milanu na trgu? Odgovor je jednostavan, toliko jednostavan da zvuči kao loša šala. Zato što mogu. Zato što nema nikoga tko će reći "ne, ovo nije u redu, vratite mi razliku". Potrošači su kao ovce koje su navikle da ih šišaju, samo što su sad još i pristale na to da se šišanje naplaćuje po satu.

Trgovci i ugostitelji imaju svoju logiku, i ta logika nije gluha, naprotiv — ona je savršeno racionalna. Oni kažu: "Cijene smo podigli kad je kava poskupjela, a sad kad je pojeftinila, ne možemo ih spustiti jer smo se navikli na tu maržu." I to je to. Čista, gola, nepatvorena istina koja nema veze s ekonomijom, ima veze s psihologijom. Navikli su na više. I neće se odreći. To je ko kad ti netko digne plaću, pa ti je spuste na staru — osjećaš se pokradeno, iako si prije par mjeseci bio sretan s manje. Isto je i s njima. Samo što oni ne osjećaju ništa osim zadovoljstva što su uspjeli zadržati višu cijenu.

I tu dolazimo do one točke koja boli, one koja razotkriva cijelu konstrukciju. Jer istina je da kava u Hrvatskoj nikad nije bila skupa zato što je Arabica skupa. Bila je skupa zato što je najam skup, rad skup, režije skupe, i onaj osjećaj da "ako ne dignem cijenu, izgledat ću jeftino". Kava je postala statusni simbol, mjera koliko si spreman platiti za petnaest minuta sjedanja u lokalu koji miriše na prženu kavu i ustajali dim. Cijena sirovine je tu samo izgovor. Kad sirovina poskupi, eto razloga za dizanje. Kad pojeftini — šutiš i nadaš se da nitko neće primijetiti.

Ali primijetit će. Uvijek netko primijeti. Samo što taj netko nema mehanizam da išta promijeni. Ne možeš organizirati bojkot kave jer ljudi su navikli, ljudi trebaju svoj ritual, ljudi će radije platiti dvadeset kuna nego ostat doma i skuhati instant. I to znaju. Zato cijene ostaju iste. Zato ćeš i dalje plaćati isto za kavu koja je napravljena od zrna koja su pojeftinila za dvadeset posto. Razlika? Završava u nečijem džepu. Ne u tvom.

I sad, hipotetski, zamisli da se dogodi čudo i da netko odluči spustiti cijenu. Prvi koji to napravi bit će heroj, ali i budala. Jer konkurencija će ga pojesti. Svi ostali će ga gledati ko da je lud, a on će u roku od mjesec dana ili dignuti cijenu natrag ili propasti jer je marža ionako tanka ko papir. Tako funkcionira. To nije zavjera, to nije pohlepa, to je jednostavno način na koji sustav radi kad nema konkurencije, kad su svi dogovorili da će se držati istog nivoa, i kad potrošač nema izbora osim platiti.

Ekonomska istina je jebeno jednostavna: cijena kave na burzi pada, ali cijena kave u kafiću neće pasti dok god postoji netko tko je spreman platiti. A bit će. Uvijek će biti. Jer kava nije luksuz, kava je potreba. I to znaju. Zato ćeš i sutra platiti isto. I prekosutra. I za mjesec dana. Dok se ne dogodi nešto što će poremetiti taj balans — ili masovni bojkot, ili novi igrač koji će srušiti cijene, ili jednostavno ljudi koji će reći "dosta je, idem doma skuhati".

Do tada, pij kavu. Plati. I ne pitaj zašto. Jer odgovor će te samo naljutiti.

Izvor: riportal.net.hr