Crna nedjelja na cestama: tragedija koja ponovo otvara pitanje sigurnosti

Dvadeset i četiri poginula na hrvatskim cestama u samo jednom danu — što je to, ako ne savršeni recept za ludilo? I dok se svi mi sklanjamo u sigurnost svojih domova, neki hrabri odabiru život na rubu, vozeći motocikle kao da im je to jedina svrha postojanja. U nedjelju je jedan od njih izgubio život kod Pazina, a cijela ta situacija ponovo otvara pitanje zašto se ljudi i dalje upuštaju u ovakve rizike, unatoč svim upozorenjima i tragedijama koje ih okružuju.

Motociklizam, taj strastveni ples s vjetrom, često završi u tragediji. Ceste, kao i život, ne praštaju. Činjenica je da su mnogi vozači uvjereni da su im vještine neizostavne, ali istina je da se jedino sudari s realnošću ne mogu izbjeći. Pitanje je, zašto se smrtne nesreće i dalje dešavaju? Zašto se ne prestanemo zavaravati da ćemo uvijek imati sreće na cesti? Da ćemo izbjeći "onu" točku, onu sekundu u kojoj se sve može promijeniti.

I dok se tragična vijest širi, neki će reći da su to samo statistike. Ali iza svake brojke stoji ljudski život, obitelj koja tuguje, prijatelji koji se pitaju "zašto". Trebali bismo shvatiti da je svaka vožnja rizik, a ne adrenalinska pustolovina koju možemo kontrolirati do savršenstva. Na kraju dana, svi smo mi samo ljudi, a ceste su nemilosrdne.

Zašto se toliko ljudi i dalje hvata za upravljač motocikla, kada znaju da to može biti kobno? Možda je to instinktivno odbacivanje realnosti, onaj trenutak kada se zaboravi na sve opasnosti, a jedino što se vidi je sloboda vožnje. No, ta sloboda dolazi s cijenom, a ta cijena često uključuje gubitak života. Jebeno je to, zar ne? U svijetu gdje tehnologija napreduje brže nego ikad, gdje bi pametni automobili trebali preuzeti vožnju, mi i dalje imamo ljude koji riskiraju svoje živote na dva kotača.

Sjećam se medijskih izvještaja o demonima brzine, o ludim vozačima koji se natječu s nevidljivim neprijateljem — vremenom. No, koji kurac je zapravo važno? Gubimo se u tim natjecanjima, zaboravljajući da je najvažnije ostati živ. Razmišljajući o toj nesreći, pitam se što je s nama kao društvom. Hoće li tragedije i dalje prolaziti nezapaženo dok se vozimo prema vlastitoj propasti?

U tom ludilu, postoje i oni koji će iskoristiti tragedije za vlastitu dobit. Možda će doći novi zakoni, strožije kazne, ali ni to neće promijeniti mentalitet. Ljubitelji brzine i adrenalina neće stati. Oni će i dalje voziti, čak i kada im je jasno da rizik postaje sve veći. Čini se da je vožnja motocikla postala simbol slobode, čak i kada ta sloboda dolazi s mračnim posljedicama.

U ovom trenutku, upitam se: gdje je granica? Kada ćemo prestati harmonično plesati s vlastitom smrću? Državne ceste pune su opasnosti, ali i dalje se vozi bez straha, bez promišljanja o posljedicama. I dok se tragedija ponovo ponavlja, pitam se, je li moguće da se nešto promijeni? Ili ćemo i dalje biti vojnici na fronti, nadajući se da ćemo proći neozlijeđeni?

Kao društvo, trebali bismo preispitati naš odnos prema motociklizmu i vožnji općenito. Trebamo li stvarno riskirati sve za trenutak slobode? Jer, na kraju, sloboda dolazi s odgovornošću. A odgovornost je ono što nam može spasiti živote. Možda bismo trebali početi razmišljati o tome prije nego što se ponovno odvažimo na put.

Izvor: riportal.net.hr