Dvije milijuna eura je cijena za virtualnu stvarnost koja liječi anksioznost, što bi bila prekrasna...

Mentalno zdravlje je postalo tržišna niša. To nije teza, to je dijagnoza. Simptomi su jasni: milijunske investicije u aplikacije za meditaciju čiji CEO-ovi imaju napade panike na sastancima, startupi za "digitalni wellbeing" koji ti šalju 47 push notifikacija dnevno da bi te podsjetili da odmakneš od ekrana, i sada, krunski dragulj, VR terapija. Pacijent, odnosno industrija, pokazuje klasične znakove projekcije — prodaje nam rješenje za probleme koje je sama masovno proizvela i monetizirala. Prognoza je izvjesna: još više ekrana. Recept je, naravno, plaćen pretplatom.

Ako je tehnologija uzrok našeg kolektivnog živčanog sloma, zašto bi bila i lijek? To je pitanje na razini zašto bi se alkoholičar liječio dnevnom dozom rakije. Odgovor je, naravno, financijski. Tržište mentalnog zdravlja se ne širi zbog izbijanja iznenadne humanosti u boardroomovima VC fondova. Širi se jer je ogromno, rastuće i iznimno profitabilno. Stres i anksioznost su postali prehrambeni proizvodi masovne potrošnje, a sada se otvara prilika za premium liniju — personaliziranu, data-driven, utemeljenu na "znanosti". Ili barem na njenoj marketinškoj silueti.

Virtualna stvarnost u terapiji nije nužno loša ideja. Ima smisla za izložbenu terapiju kod fobija, za kontrolirano ponovno proživljavanje traumatskih situacija u sigurnom okruženju. Problem počinje kada se alat pretvara u platformu, a platforma u biznis model. Kada se intima terapeutske odnosne alijanse, povjerenje i ljudski kontakt pokušaju reducirati na niz algoritama i 3D okolina. Kada se osjećaj usamljenosti liječi stavljanjem na headset koji te fizički odvaja od svijeta. Tu se ne radi o tehnologiji, već o fundamentalnom nesporazumu o tome što nas čini ljudima. Ne možemo biti povezani kroz uređaj koji je po dizajnu napravljen da prekine vezu s fizičkom stvarnošću koja nas okružuje. To nije paradoks, to je proturječnost.

Investitori ulažu ne u ljudsku dobrobit, već u skalabilnost. Ljudski terapeut može voditi ograničen broj sati tjedno. Njegovo znanje, empatija i pažnja su ograničeni resurs. AI-vođen VR modul može biti "primijenjen" na beskonačan broj korisnika, istovremeno, bez odmora, bez godišnjeg. To je san svakog fonda: visoka marža, niski varijabilni troškovi, pretplata. Empatija kao usluga. Oporavak kao software. Ne postoji pitanje hoće li doći do sukoba interesa između kvalitete skrbi i potrebe za rastom prihoda, jer će on biti ugrađen u sam DNK takvog poduzeća. Cilj više nije izlječenje, već zadržavanje korisnika u sustavu. Najisplativiji pacijent je onaj koji se dovoljno dobro osjeća da nastavi plaćati pretplatu, ali ne dovoljno dobro da je otkaže.

Tu dolazimo do srži apsurda. Cijela jedna generacija je odgojena da vjeruje kako će sve društvene interakcije, sva znanja, svi romansi i sva prijateljstva biti posredovani ekranom. Rečeno im je da je to napredak. Sada, kada su plodovi tog napretka anksioznost, usamljenost i depresija epidemijskih razmjera, taj se akteri okrenu i kažu: "Imamo rješenje! Još ekrana!" Ne bilo kakvih ekrana, nego sofisticiranijih, skupljih, koji će vas "odvesti" na mirnu plažu ili u šumu. To je kao da vam tvornica koja je zatrovala rijeku ponudi flaširanu vodu po premium cijeni. Poslovni genij je upravo u tome: prvo stvoriš problem koji je neizbježan, a zatim naplatiš privid rješenja.

I ne, ne riječ je o tome da su svi u tom prostoru zli ili neiskreni. Vjerojatno postoje ljudi u tim startupima koji iskreno vjeruju da mijenjaju svijet na bolje. No, kapital koji ih pokreće nema savjest. On prati logiku prinosa. A logika prinosa kaže da je dugoročno izlječenje društva loš biznis. Puno je bolje liječiti simptome. Stalno. Trajno. Na pretplatu.

Trideset godina u IT-u učini čovjeka sumnjičavim prema svakoj novoj tehnologiji koja obećava revoluciju u nečemu što je suštinski ljudsko. Vidio sam kako se "komunikacijske revolucije" pretvore u alate za masovni nadzor, kako se "dijeljenje ekonomije" pretvori u prekarizaciju rada, a "povezivanje svijeta" u fragmentaciju društva na usamljene, ljute filter bubbleove. Sada nam prodaju povezivanje sa samima sobom. Kroz slušalice. Za mjesečnu naknadu.

Konačna istina je jednostavna: ne možeš pobjeći od stvarnosti ulaskom u simulaciju. Možda ćeš se na trenutak osjećati bolje. Možda ćeš naučiti neke tehnike disanja. Ali uši će ti i dalje biti prekrivene, a oči zatvorene za svijet koji te čeka kada headset skineš. Prava terapija, ona koja liječi, uvijek uključuje drugu osobu. Uključuje ranjivost, povjerenje, pogled u oči — čak i kad je taj pogled bolan. Ne možeš to skalirati. Ne možeš to staviti u SDK. Ne možeš to prodavati u obliku subscription boxa.

Budućnost mentalne skrbi koju nam nude ne leži u vraćanku sebi, već u potpunijem udaljavanju od onoga što nas čini zajednicom. Prodaju nam privatni, individualizirani, tehnološki posredovan bijeg od zajedničkih bolesti koje je ta ista tehnologija pomogla izazvati. To nije rješenje. To je začarani krug s ugodnom, prostorno zvučnom podlogom.

I tako, dvije milijune eura za početak. Sljedeći funding round će biti deset puta veći. A mi ćemo postajati sve usamljeniji, sve anksiozniji, i sve spremniji platiti sljedeću pretplatu za sljedeću simulaciju mira. Jer kada si već jednom prodan maglu, lakše je kupiti i sljedeći oblak.

Izvor: tech.eu