Dan državnosti i branitelji

Tisuće ljudi je stajalo na kiši, slušalo govore, mahalo zastavama i osjećalo se potrebnima. I to je, u suštini, jedino što bi poruka trebala biti — osjećaj da si potreban, da tvoje žrtve nisu bile uzaludne, da tvoje postojanje ima smisla izvan datuma u kalendaru i povlastica koje ti društvo daje, pa makar i s pola srca. Ali hajmo malo razmisliti o tome što znači reći nekome da ga država treba. To je, naime, jedna od onih izjava koje zvuče toplo i domoljubno dok ne skineš omot i ne vidiš što je unutra. Jer ako država treba branitelje, to znači da država i dalje vodi bitke. Ili se priprema za nove. I to je, gle čuda, baš ono što treba reći ljudima koji su prošli pakao da bi država uopće postojala — da nije gotovo, da nije završeno, da i dalje trebaš biti spreman. Zvuči li to poznato? Trebao bi. Ista logika koja drži vojne industrije u biznisu. Ista logika koja produžava ratove umjesto da ih završava. Ista logika koja od ljudi koji su dali sve radi jednog cilja pravi doživotne čuvare tog cilja, jer, pas mater, ako priznaš da je cilj ostvaren, onda više nema razloga za budžet, za status, za posebna prava, za sve one institucije koje su izgrađene na temelju tog cilja. A ono što je još jebenije — što reći ljudima koji su se borili za slobodu, a sad žive u državi koja ih tretira kao trošak? Kao generaciju koju treba isplatiti i zaboraviti? Jer realnost, braćo i sestre, nije u govorima na Trgu bana Jelačića. Realnost je u redovima za mirovine, u zdravstvenim ustanovama gdje se čeka mjesecima, u birokratskim labirintima kroz koje se probijaju da dokažu da su bili tamo, da su dali, da im pripada ono što im je obećano. I tu dolazimo do one fine točke na koju se u ovakvim govorima nikad ne aludira direktno, ali je sveprisutna kao miris starog tepiha u uredu državnog tajnika — da je braniteljima rečeno da su potrebni, ali im nije rečeno da su jednaki. Nije im rečeno da su građani kao i svi drugi. Nije im rečeno da država ne funkcionira na temelju žrtve, nego na temelju sustava koji tu žrtvu amortizira i pretvara u nešto održivo. Jer ako si potreban samo zato što si se borio, što si onda kad borbe prestanu? Što si kad mir postane dosadan, kad se političari počnu svađati oko proračuna, kad se zaborave datumi i obećanja? Postaješ teret. Postaješ podsjetnik na nešto što većina želi zaboraviti — na cijenu. I zato ti se govori da si potreban. Ne zato što jesi, nego zato što bi bilo previše neugodno reći istinu. A istina je da je Hrvatska, kao i svaka država, mašina koja melje ljude. Melje branitelje, melje umirovljenike, melje mlade koji odlaze, melje one koji ostaju i gledaju kako im djeca traže posao u Berlinu, Dublinu, Amsterdamu. I ta mašina ponekad proizvede lijepu rečenicu u govoru, ali rijetko proizvede bolji život. Jer bolji život ne dolazi iz fraza. Dolazi iz funkcionalnog zdravstva, iz mirovina koje omogućavaju dostojanstven život, iz obrazovanja koje ne priprema djecu za emigraciju, iz pravosuđa koje ne traje dulje od prosječnog ljudskog vijeka. I zato, kad čujem da su branitelji potrebni, pomislim na onu staru foru iz IT industrije: ako moraš objašnjavati zašto je tvoj proizvod potreban, vjerojatno nije. Jer stvari koje su istinski potrebne ne trebaju govore. Trebaju ih sustavi. Trebaju ih kontinuirani napori. Trebaju ih ljudi koji ne moraju čekati Dan državnosti da bi čuli da su važni. A da ne bude zabune — nije ovo napad na one koji su dali sve. Daleko od toga. Ovo je napad na one koji koriste tu žrtvu kao politički kapital, kao izliku za nerad, kao emocionalni ucjena za status quo. Jer kad kažeš braniteljima da su potrebni, a ne napraviš ništa da im život bude bolji osim što im daš zastavu i govor, ti ih zapravo koristiš. I to je gore od ignoriranja. Ignoriranje je barem pošteno. Ovo je podmazivanje. Ovo je govor koji zvuči kao da nešto znači, ali u stvarnosti znači samo da će se sutra opet sjediti na istim sastancima, donositi iste odluke, ignorirati iste probleme. I za godinu dana, opet će netko stajati na bini i govoriti isto, dok će branitelji stajati na kiši i pitati se je li ovo sve što su dobili za ono što su dali. I odgovor je, nažalost, potvrdan. Ovo je sve. Govor. Zastava. Pjesma. I obećanje da će biti potrebni i sljedeće godine. I to je, , najtužnija stvar od svih — ne da su branitelji potrebni, nego da su potrebni samo na jedan dan u godini. Ostatak vremena, država funkcionira kao da ih nikad nije ni bilo.

Izvor: fiuman.hr