Dodjela književnih nagrada Gorančica: Svi se pitaju gdje su nestali pravi pisci

Petnaest godina nakon što je utemeljena književna nagrada Gorančica, možemo se zapitati — gdje su nestali pravi pisci? Nagrade su dodijeljene, svečano, s onim običnim patetikama koje prate slične događaje, ali kada su se posljednji put dogovorili da će priznati stvarnu, nepatvorenu literarnu vrijednost? U svijetu gdje se riječi prodaju kao banane na tržnici, svaka pohvala postaje samo još jedan komad papira u nizu. Na dodjeli nagrada, svi su se smijali i tapšali jedni druge po ramenima, ali iza tog osmijeha leži pitanje — je li to zaista sve što imamo?

Gorančica se dodjeljuje autorima za djela vezana uz Gorski kotar, regiju koja ima svoje specifične čari, ali očito i svoje specifične probleme. Postoji li uopće smisao u poticanju nakladništva ako se pritom zaboravlja na kvalitetu? Nažalost, čini se da se u tom goranskom šumarku izgubila prava vrijednost pisane riječi. Umjesto toga, sretni dobitnici ponosno drže svoje nagrade, a ja se pitam — tko je ovdje zapravo pobijedio? Da li je to još jedna pobjeda marketinga nad umjetnošću?

Svake godine, natjecatelji se bore za priznanje koje je postalo više od puke nagrade. Ono je simbol, mreža u koju se lovi sve ono što nije do kraja jasno. U moru mediokriteta, svaki autor nada se da će biti taj koji će izbiti na površinu, ali koliko je njih zaista spremno riskirati da bi promijenili stanje stvari? U vremenu kada su društvene mreže postale nova književnost, gdje se svaka misao može podijeliti u sekundi, pitanje je — koliko je to relevantno? Koliko se dubokih misli može izraziti u 280 znakova?

su nagrade često više od marketinga. One su učvršćivanje pozicija, postavljanje standarda i, naravno, uspostavljanje hijerarhije u koju se rijetko usudimo posumnjati. Ali, kad se pogleda dublje, možemo primijetiti da u toj hijerarhiji često nema mjesta za istinsku umjetnost. Čini se da je jednostavnije nagraditi onoga tko piše u okvirima očekivanja nego onoga tko baca svu tu sigurnost u vjetar.

Na dodjeli, svi govore o važnosti književnosti i njenoj ulozi u društvu, ali gdje su konkretna djela koja to dokazuju? Često se čini da književnost postaje samo još jedan alat u rukama onih koji znaju kako manipulirati percepcijom. Tako se nagrade dodjeljuju autorima koji možda imaju dobar agent ili su sposobni za marketinške trikove, ali ne i onima koji nude nešto stvarno novo. Koga briga za inovaciju kada se može odabrati sigurnija opcija?

U tom svjetlu, Gorančica postaje simbol i svojevrsni pokazatelj stanja društva. U zemlji gdje se čuje više o influenserima nego o profesorima književnosti, gdje se klikovi broje više od inspiracije, Gorančica se čini kao izumrla vrsta. Pa, koji kurac uopće znači to priznanje kada se stvarna snaga riječi ne prepoznaje? Možda je vrijeme da se preispitamo i shvatimo da nagrade nisu kraj, već samo početak.

Možda je najveća ironija u cijeloj priči to što se umjetnost ne može mjeriti medaljama i peharima. Ona se može samo osjećati, doživjeti, proživjeti. Učili su nas da je pisanje umjetnost, a sada se čini da je ono postalo samo još jedan proizvod. A tko će se odvažiti reći to naglas? Svi su se trudili biti pristojni, ali ja se pitam — gdje je granica između pristojnosti i licemjerja?

Na kraju, Gorančica će se dodijeliti i sljedeće godine, a onda i sljedećih. Neki će možda postati popularni, neki će zaboraviti, ali pitam se hoće li ikada netko stati i zapitati se — što to zapravo znači? Pitanje ostaje: tko će uopće imati hrabrosti da se usprotivi toj farsičnoj igri?

Izvor: riportal.net.hr