Dron iznad Čavle, dvadeset i jedan prekršaj i pitanje koje nitko ne postavlja

Dvadeset i jedan prekršaj u mjesec dana na dvije lokacije s jednim dronom. To je brojka koja bi u svijetu normalne statistike značila statistiku, a u Hrvatskoj znači članak, izvještaj, pressicu i bar tri sastanka na kojima će netko predložiti da se kupi još dronova. I kupit će se. Jer dronovi su jebeno cool. Dronovi su moderni. Dronovi su ono što policija treba da bi izgledala kao da radi nešto pametno, umjesto da se pita zašto na istoj dionici svaki dan netko prođe kroz crveno i nitko ne primijeti da je problem u semaforu, u radovima, u lošoj signalizaciji, u ljudskoj gluposti ili, najvjerojatnije, u svemu odjednom.

Ali nemojmo biti nepravedni. Dron je dobra ideja. Dron iz zraka vidi ono što čovjek na zemlji ne vidi — tko je prošao kroz crveno, tko je mislio da će stići, tko je u žurbi, tko je jednostavno odlučio da pravila ne vrijede za njega. Dron je hladnokrvan, ne umara se, ne treba pauzu za kavu i ne pregovara s prekršiteljem. Dron je savršen prometni policajac. Problem je što dron ne rješava problem. Dron ga samo dokumentira. I to je, na neki način, cijela priča o hrvatskom javnom sektoru — kupimo alat, alatom ne riješimo ništa, alatom dokažemo da problem postoji, i onda kupimo još jedan alat.

Jer dvadeset i jedan prekršaj u mjesec dana na semaforima u zoni radova nije puno. Nije malo. Točno je onoliko koliko bi svatko tko je ikad prolazio kroz Čavle ili Jelenje mogao predvidjeti. Ljudi prolaze kroz crveno jer misle da nema kamere, nema policije, nema posljedica. I onda dođe dron i dokaže da ima kamere. I što sad? Imamo dvadeset i jednu kaznu. Imamo dvadeset i jednog čovjeka koji je platio, psovao i sutradan opet prošao kroz crveno jer — gle čuda — dron nije bio tamo. Dron je bio tamo jučer. Danas je dron negdje drugdje. I tako se vrti.

Ako bi netko s malo više ciničnog iskustva u IT-u pogledao ovaj podatak, rekao bi da je to klasičan primjer onoga što u svijetu forenzike podataka zovemo "mrtvi podatci". Podaci koji su točni, ali ne vode ničemu. Dvadeset i jedan prekršaj je statistički uzorak koji ne govori ništa o stvarnom stanju sigurnosti na toj dionici. Trebaš tisuću sati snimanja, trebaš analizu obrazaca, trebaš znati u koje vrijeme ljudi najčešće prolaze kroz crveno, trebaš znati zašto prolaze — jer su radovi loše označeni, jer je semafor loše podešen, jer je gužva na alternativnom pravcu. Trebaš, ukratko, učiniti ono što policija ne radi: pretvoriti podatke u informacije, a informacije u akciju. Dron je samo senzor. Senzor bez analize je kao auto bez volana — ide, ali ne znaš kamo.

I tu dolazimo do onog dijela koji boli. Jer ovo nije priča o dronovima. Ovo je priča o tome kako se u Hrvatskoj rješavaju problemi — kupnjom alata umjesto rješavanjem uzroka. Dron je rješenje za simptom. Simptom je da ljudi prolaze kroz crveno. Uzrok je da ne vjeruju da će biti kažnjeni. Rješenje bi bilo — stalna kamera, automatska naplata, sustav koji ne ovisi o tome je li policija danas odlučila izaći na teren. Ali stalna kamera košta. Stalna kamera zahtijeva održavanje. Stalna kamera zahtijeva da netko sjedi i gleda snimke. Dron je jeftiniji. Dron je privremen. Dron je, u suštini, način da se kaže "nešto smo poduzeli" a da se ništa bitno ne promijeni.

I tako se vrtimo. Godinama. Dronovi, kamere, kazne, izvještaji. Cilj nije smanjiti broj prekršaja nego povećati broj naplaćenih kazni. Jer kazne su prihod. Kazne su statistika. Kazne su dokaz da sustav radi. Samo što sustav ne radi — sustav bilježi. I to je velika razlika.

Ako je cilj sigurnost, onda se dvadeset i jedan prekršaj u mjesec dana tretira kao ozbiljan signal da nešto s infrastrukturom ne valja. Ako je cilj prihod, onda se dvadeset i jedan prekršaj tretira kao dobar početak i planira se kupnja još dva drona. I tako će i biti. Jer u ovoj zemlji se problemi ne rješavaju. Oni se dokumentiraju. I naplaćuju.

Dron je super. Dron je budućnost. Dron će snimiti još stotinu prekršaja, i još stotinu ljudi će platiti, i nitko neće pitati zašto ljudi prolaze kroz crveno na mjestu gdje se radi, gdje su semafori loše podešeni i gdje je alternativni pravac zatvoren već tri mjeseca. Jer to bi zahtijevalo da netko izađe iz auta, pogleda u semafor, provjeri signalizaciju i kaže — jebote, ovo je loše postavljeno. Lakše je dignuti dron. Dron ne postavlja pitanja. Dron samo šalje račun.

I tako smo opet izumili kotač. Ovaj put s propelerima i kamerom od osam tisuća eura. Čestitam.

Izvor: fiuman.hr