Dvadeset milijuna eura za tvornicu kemikalija koje rastu u šumi

Dvadeset milijuna eura. To je iznos koji je Europska unija odlučila utopiti u jednu španjolsku firmu koja tvrdi da može napraviti kemikalije iz drveća. Ne, nije šala. Nije pilot projekt za spašavanje planeta koji će propasti za tri godine. Nije ni još jedan u nizu greenwashing projekata koji će završiti u ladici nekog direktora za održivi razvoj. Ovo je, navodno, prava stvar. Prva komercijalna tvornica biokemikalija u Europi. I ljudi iz Bruxellesa su povukli čekovnu knjižicu.

Sada, da budemo jasni — ideja nije loša. Zapravo, genijalna je. Umjesto da kemikalije proizvodiš iz nafte, što radiš već stotinu godina i što je odgovorno za otprilike trećinu svih problema s kojima se čovječanstvo suočava, ti ih napraviš iz biomase. Drvo, trava, ostaci iz poljoprivrede — stvari koje su rasle, koje su upile CO2, koje se mogu reciklirati. Koncept je toliko jednostavan da bi ga dijete iz osnovne škole moglo skicirati na poleđini bilježnice. Problem je, naravno, u izvedbi. I u cijeni. I u tome što je naftna industrija desetljećima optimizirala svoje procese do te mjere da je jeftinije izbušiti rupu u zemlji, izvući crnu tekućinu iz doba dinosaura i pretvoriti je u plastiku, nego pokupiti granje i pretvoriti ga u istu stvar. To je apsurd koji definira naš odnos prema planetu.

Catalyxx, ta španjolska firma, tvrdi da ima rješenje. Da su razvili katalizator koji može efikasno pretvoriti celulozu i lignin u kemikalije koje industrija danas kupuje od naftnih kompanija. I da im za to treba samo dvadeset milijuna eura bespovratnih sredstava da izgrade prvu tvornicu. Kao da grade kuću od karata i mole vjetar da ne dunje. Ali eto, EU je povukla novac iz programa Circular Bio-based Europe — inicijative koja zvuči kao da su je smislili u uredu za marketing nakon trećeg jointa. A opet, to je jedini način da se takve stvari dogode. Privatni kapital neće uložiti u nešto što se ne isplati za dvije godine, a javni novac je jedini koji može podnijeti rizik dugoročnog razvoja.

I tu dolazimo do ključnog pitanja. Je li ovo pametna investicija ili bacanje novca u rupu bez dna? Odgovor je, naravno, oboje. S jedne strane, Europa mora smanjiti ovisnost o uvozu nafte, posebno sada kad geopolitičke igre postaju sve opasnije. S druge strane, povijest je prepuna projekata koji su dobili milijune eura i završili kao skupi spomenici ljudskoj naivnosti. Sjećate se onog projekta za proizvodnju biogoriva iz algi? Deset godina, stotine milijuna eura, a rezultat je bio da alge ne žele rasti brže nego što rastu, jer ih je priroda programirala da budu spore, a mi smo mislili da ćemo ih natjerati da rade kao tvornički roboti. Pas mater.

Ali recimo da Catalyxx uspije. Recimo da njihova tvornica proradi i počne proizvoditi kemikalije po cijeni koja je konkurentna naftnim derivatima. Što onda? Onda se otvara pitanje skaliranja. Dvadeset milijuna eura je dovoljno za jednu tvornicu, ali za promjenu industrije trebaš stotine tvornica, tisuće kilometara logistike, cijeli novi lanac opskrbe koji ne postoji. Trebaš ljude koji znaju raditi s biomasom, a ne s naftom. Trebaš regulativu koja ne koči inovaciju, a u Europi regulativa koči i disanje. Trebaš tržište koje je spremno platiti više za zelene kemikalije, a tržište je, gle čuda, uvijek spremno platiti manje za bilo što. To je zakon. Ako tvoj proizvod košta više od naftnog, ti si mrtav. Ne zanima kupce tvoja priča o ugljičnom otisku. Zanima ih cijena i rok isporuke.

I zato je ova vijest istovremeno ohrabrujuća i depresivna. Ohrabrujuća zato što netko konačno ulaže u nešto što nije još jedna aplikacija za dostavu hrane ili AI chatbot koji će ti napisati pjesmu za rođendan. Depresivna zato što je dvadeset milijuna eura smiješno malo u usporedbi s razmjere problema. Naftna industrija godišnje ulaže stotine milijardi u istraživanje i razvoj. EU daje dvadeset milijuna za jednu tvornicu i misli da će to promijeniti svijet. Koji kurac.

Ali eto, bolje i to nego ništa. Bolje dati priliku nekoj španjolskoj firmi da pokaže što zna, nego sjediti i čekati da netko drugi riješi problem. Jer nitko drugi neće. Amerika je previše zauzeta ratovima i izborima, Kina gradi svoje tvornice, a Europa se nada da će novac iz fondova spasiti stvar. Ponekad se upali. Ponekad ne. Ali jedino što možemo učiniti je pokušati.

Na kraju dana, ovo je priča o vjeri. Vjeri u tehnologiju, vjeri u ljude koji je razvijaju, vjeri u to da možemo napraviti bolje nego što smo radili zadnjih sto godina. I vjeri da dvadeset milijuna eura nije samo broj na papiru, nego početak nečeg stvarnog. Jer ako nije, onda smo samo bacili novac. Opet. A to bi bilo šteta. Jer vremena za bacanje novca više nemamo. Ni vremena ni planete.

Izvor: tech.eu