Sedamdeset i šest tisuća eura je cijena za koju se u ovoj zemlji može kupiti potpuno normalan...

Mehanizam je uvijek taj, a varijacije su toliko predvidljive da bi ih AI mogao generirati bez ikakvog treninga. Novac koji pripada firmi — u ovom slučaju hotelu koji upravlja zgradom, održava bazene i plaća porez — polako, u malim ili srednjim iznosima, preusmjerava se prema računima koji s firmom nemaju nikakve veze. To nije grandiozna pljačka jednog trenutka, to je tiho, uporno crpljenje, poput curenja u zidu koje vidiš tek kad se žbuka počne bujati. Nije strast. Nije pohlepa u klasičnom smislu. To je administrativna drskost, uvjerenje da će sustav, zbog svoje inherentne tromosti i preopterećenja, jednostavno propustiti da nešto malo nestane. Da je to samo operativni trošak poslovanja, samo što trošak plaća netko drugi.

Dijagnoza je jednostavna: kronična disocijacija između službene funkcije i osobnog bankovnog stanja. Pacijent vjeruje da je njegova pozicija, njegova odgovornost, njegov pristup financijskim tokovima zapravo neka vrsta softverskog feature-a koji mu je dodijeljen, a ne povjerenja koje je dobio. Upravljački pristup postaje administratorski priviligij, a priviligij se, u glavi pojedinaca koji nikad nisu shvatili razliku između vlastitog i tuđeg, pretvara u vlasničko pravo. Apsurd doseže vrhunac kada se sve to odvija u okviru firme koja, na papiru, ima nadzorne odbore, revizore i financijske procedure. One su, očito, tu samo da bi popunile powerpoint prezentaciju za opću skupštinu. Pravi nadzor je uvijek kasnio, poput zakasnjelog autobusa koji stiže tek kad se svi putnici već razišli.

Pitanje koje se nameće nije zašto netko to radi. To je jasno. Pitanje je kako sustavi koji su dizajnirani da to spriječe — računovodstveni software, bankarski alati za praćenje transakcija, interni kontrolni mehanizmi — tako dosljedno propuštaju. Odgovor leži u razlici između tehnologije i kulture. Možete imati najsofisticiraniji ERP sustav na svijetu, ali ako je kultura uprave takva da se na sitne, "operativne" pronevjere gleda kroz prste kao na neizbježnu cijenu poslovanja, onda je softver samo skupo obojen grafikon. On ne postavlja pitanja. On samo evidentira ono što mu se unese. A ako je osoba koja unosi podatke upravo ta koja ih i kreativno interpretira, onda ste u situaciji gdje vam algoritam ljubazno prikazuje kako vam sve odlično ide, dok vam temelj polako tone.

Usporedba sa svijetom startup-a i velikog teha je neizbježna, ali pogrešna. Tamo se pronevjera zove "agresivno rastuća monetizacija" ili "pivot prema novom revenue stream-u". Razlika je u razmjeru i, prije svega, u javnom odobravanju. Kad neki founder iz Silicijske doline "reinvestira" novac investitora u vlastiti image, privatne avione i eksperimente koji nemaju veze s poslom, to se naziva vizionarstvom. Kad voditelj hotela u Novom Vinodolskom pokuša isto, s proporcionalno prilagođenim iznosom, to je kazneno djelo. I tu leži cijeli tragikomični apsurd našeg vremena: moralna granica nije definirana djelom, već marketingom koji ga okružuje i brojem nula na kraju iznosa.

Što se tiče mehanizma povrata, tu DORH ulazi u ulogu arheologa koji pokušava sastaviti razbijenu vazu, znajući da će neki komadići zauvijek nestati. Traženje da se novac vrati vlasniku je logičan i pravno jedini ispravan korak. Ali to je samo matematički dio jednadžbe. Ne može se vratiti povjerenje koje je narušeno. Ne može se vratiti vrijeme u kojem su ti resursi mogli biti iskorišteni za poboljšanje usluge, za plaće zaposlenika, za održavanje. Novac koji se vrati je samo obezvrijeđena valuta prošlosti. Pravi gubitak je budućnost koju je ta pronevjera onemogućila, a to je nešto što se na sudu ne može naplatiti.

I tako, lokalna priča o hotelu postaje savršena parabola za stanje u mnogo širim razmjerima. To je priča o slomu povjerenja kao temelja bilo kakvog funkcionalnog sustava, bilo da je riječ o obiteljskom hotelu ili o nacionalnoj ekonomiji. Sustavi su dizajnirani za poštene ljude. Kad se pretpostavka poštenja pokaže neutemeljenom, sve se ruši u sporu, skupu i ponižavajuću pravnu proceduru koja nikoga ne zadovoljava. Pravda je, u najboljem slučaju, naknadna. Nikad restorativna.

Na kraju, ostaje samo gorak, suhi podsmijeh. Jer svaki takav slučaj samo potvrđuje pravilo da je najskuplji softver na svijetu beskoristan ako ga pokreće ljudska pohlepa, a nadzire ljudska ravnodušnost. Možemo digitalizirati sve, od knjige ulaznica do financijskih izvještaja, ali ne možemo digitalizirati integritet. On se ili ima ili nema. A kad ga nema, cijena se ne mjeri samo u eurima koje traži državno odvjetništvo. Cijena se mjeri u sveopćem nepovjerenju koje ostaje kao okaljani bazen u kojem se svi kasnije kupamo.

Budućnost je stigla. Donijela je sofisticirane alate za krađu i jednako sofisticirane alate za njihovo otkrivanje. Igra se nastavlja, samo su ulozi veći, a ironija gorka.

Izvor: fiuman.hr