Dvjesto pedeset i devet milja iznad Zemlje, dvoje astronauta gleda kroz prozor dok se teretni brod...

A dolje, na površini tog istog planeta, odvija se cirkus koji bi i klovnu bilo neugodno gledati.

Dok se u kupoli Međunarodne svemirske postaje odvija balet orbitalne mehanike, ovdje na tlu ljudi vode ratove oko toga tko će vladati algoritmom koji preporučuje video mačaka. Kompanije troše milijarde na razvoj umjetne inteligencije koja će, eto, napokon riješiti problem — čega već. Marketinga. Optimizacije oglasa. Automatskog generiranja sadržaja koji će uvjeriti ljude da kupe stvari koje im ne trebaju. To je jebeni vrhunac ljudskog postignuća u dvadeset i prvom stoljeću. Možemo poslati čovjeka na 259 milja uvis, spojiti dvije letjelice u mraku, održavati život u uvjetima koji bi ubili svako živo biće za sekundu — ali ne možemo napraviti chat bot koji ne laže o povijesnim činjenicama.

Nije slučajno. Nije greška. To je izbor.

Gledaj, svemir je težak. Jebeno težak. Treba ti raketa koja ne eksplodira, sustav za održavanje života koji ne otkaže, logistika koja podrazumijeva da svaki vijak ima dokumentaciju deblju od telefonskog imenika Zagreba iz 1987. U svemiru nema "push to production pa ćemo vidjeti što će biti". U svemiru nema "minimum viable product" koji se sruši u petak poslijepodne pa ga poprave u ponedjeljak. U svemiru, ako nešto zajebeš, ljudi umiru. Ne gube korisnike. Ne padaju dionice. Umiru.

Tako da je izbor koji smo napravili zapravo vrlo jasan: radije ćemo uložiti sto milijardi dolara u razvoj alata koji će nam pomoći da prodamo više stvari — nego da istražujemo svemir. Radije ćemo izgraditi još jedan data centar koji troši struju kao mala država nego da pošaljemo čovjeka na Mars. Radije ćemo trenirati modele na cijelom internetu da bi nam generirali još jedan članak o tome kako je AI budućnost — nego da shvatimo što se događa onkraj naše atmosfere.

I to je u redu. To je tržište. To je kapitalizam. To je ono što smo izabrali.

Ali nemoj mi onda srati o tome kako smo napredna civilizacija.

Imamo fotelje koje masiraju leđa i frižidere koji ti poruče mlijeko kad ga ponestane. Imamo telefone koji prepoznaju tvoje lice i automobile koji sami parkiraju. Imamo AI koji napiše pjesmu u stilu Arsena Dedića za pet sekundi — i to je super, stvarno, koristim ga, šalim se s prijateljima, zabavno je. Ali sve to skupa ne vrijedi ništa naspram činjenice da gledamo kroz prozor i vidimo budućnost — a odlučujemo gledati u ekran.

Pogledaj tu fotografiju. Dvoje ljudi, u kupoli, gledaju van. Ne gledaju u telefon. Ne gledaju u laptop. Ne gledaju u prezentaciju o tome kako će blockchain promijeniti svijet. Gledaju u stvarnost. U doslovnu, opipljivu, fizičku stvarnost — plavi mramor koji visi u crnilu. I dok oni gledaju, mi ovdje dolje raspravljamo o tome hoće li nam AI oteti posao, hoćemo li morati plaćati pretplatu za Word, hoće li nas roboti zamijeniti.

Koji kurac.

Robot te neće zamijeniti. Ti ćeš se zamijeniti sam — odabirom da gledaš u ekran umjesto kroz prozor.

Znam, znam, zvuči kao New Age mantra s Instagram profila koji prodaje tečajeve meditacije za tisuću eura. Ali nije. Ovo je tehnička opservacija. Kao netko tko je proveo godine spajajući kablove i konfigurirajući servere, mogu ti reći: najveći problem u IT-u nije tehnologija. Najveći problem je što ljudi ne znaju što žele. Ne zato što su glupi, nego zato što ne gledaju dovoljno daleko. Gledaju u sljedeći kvartal, sljedeći sprint, sljedeću rundu financiranja. Ne gledaju u 259 milja iznad Zemlje.

Svemirski program je koštao. Jebeno koštao. Apollo program je u današnjim dolarima koštao preko 200 milijardi. To je puno novca. Ali znate što je još skuplje? Ne ići. Ne pokušati. Ne gledati.

NASA-in budžet je otprilike 25 milijardi dolara godišnje. To je manje od pola posto američkog federalnog budžeta. Manje nego što ljudi potroše na Netflix i streaming servise. Manje od budžeta za održavanje baza u inozemstvu. Manje od onoga što jedna kompanija potroši na otkup vlastitih dionica u tromjesečju.

A dobiješ ovakav pogled. I ljude koji su spremni ući u limenku na vrhu rakete i otići u vakuum jer — zašto? Jer je tamo. Jer se isplati. Jer je to jedino mjesto s kojeg možeš vidjeti cijeli planet odjednom i shvatiti da su sve granice, svi ratovi, sve drame — izmišljotina.

Naravno, ne moraš u svemir da bi to shvatio. Dovoljno je pogledati fotografiju. Dovoljno je podići glavu.

Ali ne. Radije ćemo se svađati o tome tko je veći genij — tip koji prodaje automobile koji ne voze sami ili tip koji prodaje rakete koje ne lete. Radije ćemo slušati podcaste o tome kako će nas AI osloboditi posla, dok radimo više nego ikad. Radije ćemo instalirati aplikacije koje nam mjere san, korake i puls — kao da će nam to pomoći da shvatimo zašto smo ovdje.

Pogledaj tu fotografiju. Zapamti je. Sljedeći put kad netko krene pričati o tome kako je tehnologija budućnost, pitaj ga: budućnost čega? Prodaje više stvari? Bržeg scrollanja? Automatizacije dosade?

Ili budućnost u kojoj gledamo kroz prozor i vidimo — sebe.

Izvor: nasa.gov