Dvjesto pedeset milijardi dolara jamstava za data centre, pa onda naglo smanjenje jer je netko napokon pogledao brojke.

Kad čovjek koji prodaje lopate odluči da više neće jamčiti za rudnik zlata koji još nije iskopao ni gram, to je trenutak vrijedan pažnje. Jer lopataš obično ne odustaje od jamstva — njemu je svejedno kopa li se rupa ili tunel, sve dok se lopate kupuju. Ali kad i on vidi da je rupa preduboka, da se zidovi ruše i da je voda već prodrla do gležnjeva, onda je problem ozbiljan.

Treba razumjeti kontekst. Cijela AI priča zadnjih godina funkcionira na principu lančane reakcije koju bi svaki pošteni knjigovođa dijagnosticirao kao akutnu psihozu s financijskim komplikacijama. Proizvođači čipova prodaju hardver, cloud provideri ga instaliraju, a startupi ga unajmljuju s obećanjem da će sutra biti pametniji, brži i bogatiji. Problem je što sutra nikad ne dolazi, a računi stižu svakog prvog u mjesecu.

Nvidia je, kao glavni diler u kvartu, godinama nudila i proizvod i kredit. Uzmi čipove danas, plati kad ti AI proradi, govorila je. A sad se povlači iz tog aranžmana za dvjesto pedeset milijardi dolara vrijedan projekt, što je otprilike ekvivalent onog trenutka kad ti tetak na svadbi kaže da će ti posuditi za stan, pa se predjelo počne hladiti, a tetak gleda u tanjur i šuti.

Naravno, javno objašnjenje će biti elegantno. Rizik, diversifikacija, strateško usklađivanje — sve riječi koje financijski direktori koriste kad žele reći da su napokon pročitali ugovor do kraja. Ali pravi razlog je jednostavniji: netko je napravio matematiku i shvatio da povrat na investiciju u infrastrukturu za modele koji još ne zarađuju ništa osim naslova u tech medijima, ne izgleda kao poslovni plan nego kao scenarij za financijsku krizu.

Ako je AI toliko pametan, zašto mu treba pola trilijuna dolara infrastrukture da generira tekst koji može napisati i prosječan student druge godine novinarstva? Možda zato što pamet nije pitanje hardvera, nego pitanje modela prihoda, a modeli prihoda u AI industriji trenutno izgledaju kao dijeta koja se sastoji isključivo od vitamina — svi pričaju kako je zdravo, ali nitko ne može objasniti zašto je još živ.

Smanjenje jamstava je poruka šireg opsega. Ne radi se samo o jednom projektu, nego o cijeloj klasi poslovnih aranžmana u kojima su proizvođači hardvera postali i bankari, i osiguravatelji, i na kraju žrtve vlastite velikodušnosti. Jer kad jamčiš za tuđi data centar, ti zapravo jamčiš da će netko drugi biti dovoljno glup da plati za tvoje čipove — a to je kockanje koje ni najveći optimist ne bi nazvao strategijom.

U međuvremenu, svi oni koji su gradili tvornice, povlačili kabele i montirali rashladne sustave gledaju u prazne hale i pitaju se gdje je nestala budućnost. Budućnost, eto, nije nestala. Samo je promijenila adresu i sad traži stanodavca s manjim apetitom za rizik.

Možda je ovo početak kraja ere u kojoj se umjetna inteligencija financirala kao da je nekretnina u centru Manhattana — s jamstvima, hipotekama i rokovima dospijeća koji su realniji od samih proizvoda. Možda je ovo trenutak kad će netko napokon postaviti pitanje koje se nameće godinama: koliko zapravo košta pamet i isplati li se uopće plaćati toliko za nešto što još uvijek ne zna razlikovati činjenice od fikcije, a kamoli zaraditi novac.

Nvidia povlači jamstva. Tržište gleda. A svi mi koji smo godinama slušali kako je AI revolucija pred vratima, možda napokon shvatimo da revolucija nije otkazana. Samo je odgođena do daljnjega, a račun za najam dvorane stiže i dalje.

Izvor: reuters.com