Dvjesto tisuća eura za dizala u Rijeci, plus država dodaje još, sve da bi netko s trećeg kata mogao...

Prvo, brojke su smiješne. Dvjesto tisuća eura iz gradskog proračuna je kap u moru kad govorimo o stambenim zgradama građenim šezdesetih i sedamdesetih, onim betonskim blokovima gdje je svaka treća zgrada stara toliko da su joj instalacije starije od većine stanara. Ugradnja dizala u postojeću zgradu nije jeftina — treba probiti nosive zidove, izvesti novi okno, prilagoditi električne instalacije, a često i riješiti imovinsko-pravne odnose koji su složeniji od bilo kojeg koda koji sam ikad napisao. Dvjesto tisuća eura podijeljeno na, recimo, deset zgrada — to je dvadeset tisuća po zgradi. Dvadeset tisuća eura za lift. To ti ne pokrije ni projektnu dokumentaciju, a kamoli beton, čelik i motor koji diže ljude umjesto da ih spušta niz stepenice kao u srednjem vijeku.

A onda država. Ministarstvo prostornoga uređenja, graditeljstva i državne imovine otvorilo je natječaj za 2026. godinu, što je već samo po sebi apsurd — planiraš sad, a lift će raditi kad? Za dvije, tri godine, ako sve pukne kako treba, ako se nitko ne žali, ako ne iskoči neki nasljednik stana iz Njemačke koji pola godine ne odgovara na pisma. I to pod uvjetom da se zajednica suvlasnika dogovori. Zajednica suvlasnika. Ta ista zajednica koja se ne može dogovoriti oko toga tko će platiti novu žarulju u hodniku, a kamoli oko investicije od sto tisuća eura za dizalo. Treba li ti dokaz da je sustav puknut? Evo ga: ljudi su spremni trpjeti stepenice do kraja života samo da ne moraju pričati s čovjekom iz stana 3B koji već dvadeset godina ne plaća pričuvu.

I tu dolazimo do pravog problema. Dizala nisu tehnički problem. Tehnički problem je rješiv — izbušiš rupu, staviš motor, montiraš kabinu, gotovo. Problem je ljudski. Problem je u tome što je svaka zgrada mini-država s vlastitim zakonima, hijerarhijom i nerješivim sukobima. Netko želi lift jer ima sedamdeset godina i više ne može nositi namirnice na četvrti kat, netko ne želi lift jer stanuje u prizemlju i ne vidi zašto bi plaćao nešto što mu ne treba, a netko se jednostavno boji da će mu lift smanjiti vrijednost stana jer će morati plaćati veću pričuvu. I svi su u pravu. Svi imaju argument. I nigdje nema mehanizma koji bi taj kaos pretvorio u odluku.

Sjećam se, iz vremena dok sam radio na Kvarner Netu, kako smo rješavali slične probleme — samo što su tamo bili serveri, a ne beton. Klijent bi došao, rekao: "Trebam internet u cijeloj zgradi, ali susjedi se ne mogu dogovoriti." I mi bi im objasnili da je to kao da se dogovaraju oko lifta — samo što je internet jeftiniji i manje invazivan. I uvijek bi netko rekao: "Ma ne treba meni internet, ja imam dial-up." I to je bilo to. Isto je i s dizalima. Netko će reći: "Ma mogu ja hodati, nisam ja invalid." I cijela zgrada ostaje bez lifta jer jedan čovjek misli da je hodanje vrlina.

A država? Država sjedi u Zagrebu i baca novac na probleme koje ne razumije. Dvjesto tisuća eura je smiješno malo, ali nije ni toliko bitno. Bitno je da taj novac dolazi s hrpom uvjeta, obrazaca, rokova i birokracije koja će svaku prijavu pretvoriti u noćnu moru. Trebaš projekt, trebaš suglasnost svih suvlasnika, trebaš dokaz da zgrada nije pod kulturnom zaštitom, trebaš potvrdu da nisi već počeo radove — a kamoli da si ih završio. I dok to sve skupljaš, prođe godina, a novac je otišao na nešto drugo.

I na kraju, tko će dobiti ta dizala? Ne oni kojima su najpotrebnija. Oni koji imaju najboljeg odvjetnika, najbržeg knjigovođu, najjačeg predstavnika stanara. Oni koji su već organizirani, koji imaju pričuvu, koji su već riješili sve imovinsko-pravne odnose. Bogati će dobiti lift da im bude još ljepše. Siromašni će nastaviti hodati stepenicama i moliti se da ne dobiju gripu dok nose vrećice iz Konzuma.

Ili, da kažem jednostavnije: dizala će dobiti oni koji ih najmanje trebaju. Jer tako to uvijek funkcionira. Novac iz proračuna, bilo gradskog bilo državnog, rijetko kad završi tamo gdje je najpotrebniji. Završi tamo gdje je najlakše doći do njega. A najlakše je doći do njega ako imaš vremena, novca i živaca da se probiješ kroz papire.

I zato, dok čitaš ovu vijest i misliš: "Super, napokon će baka moći izaći van", sjeti se da je to isto ono što su ljudi mislili 2015., 2018. i 2022. kad su najavljivali iste stvari. I baka i dalje hoda. I dizala i dalje nema. I novac je otišao negdje drugdje.

Ali hej, bar su najavili. Bar su dali izjavu. Bar je netko potrošio pola dana na pisanje natječaja. To je ono što je bitno u javnom sektoru — ne rezultat, nego proces. Ne lift, nego papir koji kaže da bi lift mogao biti.

I tako ćemo za pet godina opet čitati istu vijest. taj iznos. taj uvjeti. taj problemi. I baka će i dalje biti na četvrtom katu, gledati kroz prozor i čekati da netko dođe i napravi nešto. A doći će — samo što će to biti dostavljač s hranom, jer je lakše naručiti nego sići.

Izvor: fiuman.hr