Dvjesto tisuća servera koji čekaju da im netko da naredbu, a jedino što ih štiti od potpune...

Pedeset godina računarstva nas je naučilo jedno: ako protokol omogućuje izvršavanje proizvoljnog koda na udaljenom serveru bez autentifikacije, u roku od tri dana će netko napraviti botnet. MCP je to naučio na teži način — security audit je otkrio da je stdio transport, koji je u srcu protokola, u biti poziv na party za svakoga tko ima malo znanja i puno želje za kaosom. Ali čekajte, tu dolazi najbolji dio: tvorci protokola su to nazvali "feature". Feature. Kao da je propuštanje vode u brodu "inovativni sustav vlaženja tereta".

Protokol je zamišljen kao standard za komunikaciju između AI agenata i alata — trebao je riješiti problem koji su svi vidjeli, a nitko nije htio priznati: agenti su beskorisni ako ne mogu pozvati API. Pa su napravili protokol koji to omogućuje. I onda su ga, u najboljoj tradiciji inženjerskog optimizma, pustili u divljinu s ranom koja krvari na prvi dodir. Nije da nisu znali. Znali su. Samo su odlučili da je brzina važnija od sigurnosti, što je u ovoj industriji jednako mudro kao odlučiti da je brzina važnija od kočnica.

Sad, dvjesto tisuća servera visi na internetu, svaki potencijalno ranjiv, svaki potencijalno već kompromitiran. I tu dolazimo do onog divnog momenta u tech industriji kada se problem proglaava rješenjem jer ga je previše nezgodno priznati. "To je feature" je mantre koja pokriva više sranja nego što je itko spreman priznati. Feature je kad tvoj protokol radi ono što si rekao da radi. Bug je kad radi ono što nisi rekao, ali ti se sviđa rezultat. Sigurnosna rupa je kad radi ono što nisi rekao, a ne sviđa ti se. MCP je u svom dizajnu odlučio preskočiti korak autentifikacije jer je "složen" i "usporava stvari". Jebeno briljantno.

Pogledajmo malo širu sliku. OpenAI je usvojio MCP u ožujku 2025. Google DeepMind je uskočio odmah nakon. Linux Foundation ga je prihvatio pod svoje okrilje. Dakle, imamo situaciju u kojoj tri najveće AI organizacije na planeti, plus cijela open-source zajednica, guraju protokol koji ima sigurnosnu rupu veličine Mont Blanca. I svi su to znali. Svi su odlučili da je to u redu. Jer, eto, brzina. Tržište. Prvi na tržištu pobjeđuje. Osim ako prvi na tržište bude onaj čiji su serveri pretvoreni u botnet za rudarenje kriptovaluta.

Ali najbolji dio cijele priče nije u samom MCP-u. Najbolji dio je u načinu na koji smo došli do ove točke. Dvije godine smo slušali kako su agenti budućnost, kako će autonomno obavljati poslove, kako će zamijeniti pola radne snage. Ispostavilo se da agenti ne mogu ni pozvati API bez da im netko ručno dopusti, a čim im dopustiš, otvaraš vrata za napad. Cijela priča o agentima je kao kad bi sagradio autocestu, ali zaboravio postaviti semafore i znakove. I onda se čudiš što se ljudi zabijaju jedni u druge. Nije greška u protokolu. Greška je u pretpostavci da možemo preskočiti osnove.

Ono što me najviše zabavlja u cijeloj ovoj priči je reakcija industrije. Kao i uvijek, podijelili su se u tri tabora. Prvi kaže: "Nema veze, zakrpat ćemo kasnije." Drugi kaže: "To je open source, zajednica će to riješiti." Treći, najhrabriji, kaže: "To je feature, naučite živjeti s tim." Nijedan od tri tabora ne pita ono ključno pitanje: zašto smo uopće napravili protokol koji ima ovakvu fundamentalnu manu? Zašto nismo, u 2025. godini, nakon trideset godina web sigurnosti, nakon tisuću sigurnosnih incidenata, nakon što smo izmislili OAuth, JWT, TLS, HTTPS, dvofaktorsku autentifikaciju — zašto, pobogu, nismo ugradili osnovnu autentifikaciju u protokol od samog početka?

Odgovor je jednostavan i ciničan: jer je to koštalo vremena. Jer je netko odlučio da je mjesec dana ranije na tržištu važnije od sigurnosti. Jer investitori ne pitaju za sigurnost, pitaju za broj korisnika. Jer u svijetu VC financiranja, sigurnosna rupa je samo "tehnički dug" koji će se otplatiti kad-tad, a do tada — tko zna, možda nitko neće napasti. Osim što hoće. Uvijek hoće.

Dvjesto tisuća servera je broj koji bi trebao zabrinuti svakoga tko ima i malo veze s IT-om. Dvjesto tisuća servera je dovoljno za napad koji može srušiti pola interneta. Dvjesto tisuća servera je dovoljno za rudarenje koje može promijeniti cijenu Bitcoina. Dvjesto tisuća servera je dovoljno za spam kampanju koja može zatrpati svaki inbox na planeti. A sve to stoji na internetu, čeka, s ranjivošću koju su tvorci nazvali feature. Koji kurac.

I sad dolazimo do onog dijela koji boli više od svega: ovo nije greška. Ovo je obrazac. Svaki put kad industrija ubrza, sigurnost pati. Svaki put kad se natječe tko će prvi, etika i odgovornost padaju u drugi plan. MCP nije iznimka, on je pravilo. Isto smo vidjeli s IoT-om — milijuni uređaja s lozinkom "admin" i "password". Isto s cloudom — tisuće bucketova otvorenih prema javnosti. Isto s AI-jem — modeli koji generiraju malware jer ih nitko nije ograničio. MCP je samo najnoviji primjer u dugom nizu.

Ali ono što MCP čini posebnim je skala. Dvjesto tisuća servera nije broj koji se lako zakrpa. Dvjesto tisuća servera zahtijeva koordiniranu akciju, zahtijeva da svi igrači u ekosustavu istovremeno ažuriraju svoje implementacije. A u stvarnom svijetu, to se ne događa. Polovica tih servera će ostati nezakrpana. Polovica će biti kompromitirana prije nego što itko shvati što se događa. I onda ćemo opet imati onaj taj razgovor: "Trebali smo ranije reagirati." "Nismo znali." "Mislili smo da je to samo teorijski rizik."

Jedina konstanta u tech industriji je sposobnost ljudi da budu iznenađeni očekivanim.

Izvor: venturebeat.com