E20 benzin: nova europska glupost kojoj će hrvatski vozači platiti ceh

Dvadeset posto alkohola u gorivu ne zvuči kao loša ideja dok ne shvatiš da je tvoj auto projektiran za svijet u kojem ljudi znaju što rade, a ne za Bruxelles koji vjeruje da će matematika sedmog razreda riješiti klimatsku krizu. E20, mješavina od osamdeset posto benzina i dvadeset posto etanola, stiže u Europu s obećanjem niže cijene na pumpi i manje ugljikovog dioksida u atmosferi, što zvuči kao win-win dok ne zagrebeš ispod površine i ne nađeš hrpu automobila koje ta mješavina pretvara u skupocjeni kip na kotačima. Komisija je, naravno, sve lijepo izračunala: etanol je obnovljiv, smanjuje ovisnost o nafti, domaća poljoprivreda dobiva novi izvor prihoda, a vozači na pumpi ostavljaju manje novca. Da je netko pitao inženjere koji su te automobile projektirali, možda bi shvatili da postoji razlog zašto većina modernih motora ne voli više od deset posto etanola u krvi. Ali tko sam ja da kvari dobru priču s činjenicama.

Europa voli direktive koje zvuče dobro na papiru, pogotovo kad ih netko drugi mora provoditi. Problem s E20 nije u tome što je etanol loš — etanol je sasvim pristojno gorivo, visokog oktanskog broja, čistog izgaranja, idealan za motore koji su za njega napravljeni. Problem je u floti od stotina milijuna automobila koji su napravljeni za E10 ili E5, i čiji materijali — brtve, cijevi, injektori, pumpe — nisu dizajnirani da podnose korozivni efekt veće koncentracije alkohola. To nije teorija, to je inženjerska realnost koju je svaki proizvođač automobila dokumentirao u svojim servisnim priručnicima, ali kad se sastanete u Bruxellesu i kažete da bi jeftinije gorivo moglo smanjiti emisije, svi klimnu glavom i pošalju direktivu u proceduru. Hrvatski vozači će se probuditi jednog jutra, natočiti pun rezervoar, i kroz tri mjeseca pitati zašto im auto trokira na semaforu i zašto im Check Engine lampica svijetli kao božićno drvce.

I tu dolazimo do srži problema koji nema veze s kemijom, nego s načinom na koji funkcioniraju institucije koje bi nas trebale štititi. Europska komisija nije zaboravila da stariji automobili ne podnose E20 — jednostavno je odlučila da je to problem vlasnika, a ne regulatora. Ista logika po kojoj su dizelske motore pretvorili u neprijatelje javnog zdravlja, pa sad gradovi uvode zabrane ulaska za automobile koji su prije pet godina kupljeni kao ekološki izbor. Ista logika po kojoj se uvode zone niske emisije bez ikakvog realnog plana što će ljudi koji žive u tim zonama napraviti sa svojim automobilima koje su platili vlastitim novcem. Ista logika koja kaže da je tvoja greška ako si kupio auto koji je prije tri godine bio na vrhu ljestvice sigurnosti i efikasnosti, jer sad je taj auto smeće koje truje djecu. Nije. Pojebali ste regulativu, pa sad tražite način da problem prebacite na leđa ljudi koji nemaju novca za novi auto.

Hrvatska je u ovome poseban slučaj, i to ne na dobar način. Prosječna starost automobila u Hrvatskoj je preko trinaest godina, što je jedan od najgorih pokazatelja u Europskoj uniji. To nije zato što Hrvati vole stare aute — to je zato što si novi auto ne mogu priuštiti. Kad na pumpu stigne E20, i kad se pokaže da ga tvojih trinaest godina star Volkswagen ili Opel ne podnosi, imaš dva izbora: kupiti novi auto koji košta kao stan u Zagrebu, ili nastaviti točiti skuplji E10 koji će polako nestajati s polica jer tržište prati regulativu. Trećeg nema. I dok će u Njemačkoj, gdje je prosječna plaća četiri puta veća, vlasnik Audija iz 2018. samo slegnuti ramenima i naručiti novi model, u Hrvatskoj će ljudi koji su uštedjeli pet godina da kupe rabljeni auto iz Njemačke ostati s komadom metala koji ne može normalno koristiti.

Najljepši dio cijele priče je obrazloženje da će E20 smanjiti cijene na pumpi. Teoretski, etanol je jeftiniji od benzina, pa bi mješavina trebala biti povoljnija. Praktično, ono što će se dogoditi je da će naftne kompanije, koje su dosad pokazale izvanrednu kreativnost u opravdavanju cijena, jednostavno uračunati troškove prilagodbe infrastrukture u maržu i prodavati E20 po cijeni E10. A kad shvate da je potražnja za starim gorivom opala, podići će cijenu E10 jer je sad to premium proizvod. I eto ti uštede. Ista stvar se dogodila kad su uveli Eurodizel — obećavali su nižu cijenu, a realnost je bila da si platio više za gorivo koje ti je trebalo jer je staro nestalo s tržišta. Ovo nije teorija zavjere, ovo je osnovna mikroekonomija koju brucoši uče na prvoj godini. Kad imaš monopolističku strukturu i regulatornu obavezu, cijene ne padaju. Cijene rastu. I uvijek padnu na leđa onoga tko je najmanje kriv i najmanje može.

Stručnjaci već upozoravaju da bi stariji automobili u Hrvatskoj mogli stradati, što je fini eufemizam za "ljudi će ostati bez prijevoza jer si ne mogu priuštiti popravak motora koji je uništen pogrešnim gorivom". Brtve od gume koje su projektirane za maksimalno deset posto etanola počet će se raspadati nakon nekoliko mjeseci izlaganja dvadeset posto. Plastične cijevi će omekšati i pucati. Injektori će se začepiti naslagama koje etanol ispire iz starih spremnika. Pumpa goriva će raditi jače jer etanol ima drugačiju gustoću i podmazujuća svojstva. I sve će to doći u servis s pitanjem "što sam krivo napravio" i računom koji je veći od vrijednosti auta. A odgovor će biti: ništa nisi krivo napravio, samo si jadnik koji živi u zemlji koja nema glasa u Bruxellesu i čiji političari misle da je direktiva sveto pismo koje se ne smije dirati.

Naravno, postoji rješenje, ali ono zahtijeva ono što hrvatska politička klasa ne poznaje — razmišljanje unaprijed. Mogli smo, dok je još vrijeme, tražiti izuzeće za starije automobile ili subvencije za prilagodbu. Mogli smo inzistirati na obaveznom označavanju pumpi i jasnoj informaciji o kompatibilnosti. Mogli smo, pas mater, organizirati kampanju koja bi ljudima objasnila što se događa i kako da zaštite svoje automobile. Ali to zahtijeva rad, obrazovanje i političku volju da se suprotstaviš narativu koji kaže da je svaka europska direktiva automatski dobra i pametna. A mi imamo političare koji misle da je dovoljno prevesti direktivu na hrvatski i stavit pečat. I eto ti E20, eto ti sranja.

Najgore od svega je što je osnovna ideja potpuno ispravna. Trebamo smanjiti emisije. Trebamo smanjiti ovisnost o nafti. Trebamo koristiti obnovljive izvore. Ali način na koji se to radi — grubo, bez obzira na posljedice, bez ikakve tranzicije — pretvara dobru namjeru u sranje koje će platiti najranjiviji. Ista priča kao s električnim automobilima: super ideja, ali kad je uvedeš bez infrastrukture, bez subvencija za siromašne, bez realnog plana, dobiješ situaciju u kojoj bogati voze Tesle i osjećaju se moralno superiorno dok sirotinja vozi dvadeset godina star dizel koji truje i njih i njih jer nemaju izbora. E20 je taj obrazac. Ideja je dobra. Implementacija je katastrofa. A katastrofu će, kao i uvijek, platiti oni koji nemaju glasa.

Europa će uvesti E20. Hrvatski vozači će platiti popravke. Politika će slegnuti ramenima i reći da je Bruxelles tako odlučio. I sve će biti po starom. Jedina razlika je što će na pumpi pisati "E20" umjesto "E10", a tvoj auto će polako, ali sigurno, početi pokazivati znakove da nije sretan. I ti ćeš misliti da si ti kriv. Nisi. Nije ni auto. Kriv je sustav koji prodaje ideju kao rješenje, a realnost kao kolateralnu štetu. I tako će biti dok god budemo dopuštali da nam netko drugi odlučuje što smijemo točiti u rezervoar, bez da nas pita imamo li za novi auto.

Izvor: riportal.net.hr