Opatija je dobila trgovinu u kojoj možeš napraviti medvjedića

Ovdje nema ironije. Ozbiljno. Napraviš medvjedića. Pokupiš ga u kutiji. Odneseš kući. I to se zove "poduzetnički pothvat". U redu, ajde. Neka bude.

Jer evo u čemu je stvar — cijela ekonomija zabave i potrošnje za djecu je jedna jebena iluzija koju smo odlučili kupiti jer je jeftinija od psihoterapije. Tisuću kuna za plišanog medvjeda kojeg si sam napunio vatom? Zašto ne. Petsto eura za rođendan u dvorcu na napuhavanje? Naravno. Tri tisuće za vikend u hotelu s bazenom i animatorima? Samo reci gdje da potpišem.

Roditelji danas ne kupuju stvari. Kupuju osjećaj da su dovoljno dobri. A industrija to zna. Industrija je to izračunala, procijenila i stavila na police u obliku seta za izradu medvjedića po sistemu "napuni, zašij, nazovi, voli".

Nije samo Opatija. To je globalni fenomen. U svakom gradu na svijetu postoji neka verzija istog koncepta — mjesto gdje plaćaš iskustvo koje bi u normalnom svijetu dobio besplatno u dnevnom boravku s bakom. Baka nema POS uređaj. Baka nema newsletter. Baka nema Instagram profil s hashtagovima. Zato baka propada na tržištu.

Ali čekaj, hajmo biti pošteni. Koncept je genijalan. Netko je uzeo najjeftiniju moguću sirovinu — vatu, tkaninu i entuzijazam — i pretvorio je u premium proizvod. To nije prodaja. To je alkemija. To je ista ona vještina koja je pretvorila kavu od dva eura u kavu od pet eura samo zato što barista zna nacrtati labuda u pjeni.

I tu dolazimo do pravog pitanja. Što ova trgovina govori o nama?

Govori da smo civilizacija koja je izgubila sposobnost da bude kreativna bez da plati za to. Govori da više ne znamo sami napraviti stvari, pa ih kupujemo kao iskustvo. Govori da je DIY postao DIM — Do It Myself, ali samo ako mi netko drugi pripremi sve materijale, upute i ambalažu.

Nekad si uzeo staru čarapu, napunio je rižom, nacrtao facu kemijskom i tvoje dijete je bilo sretno. Danas ti treba certificirani medvjed s rodnim listom, QR kodom i garancijom da vata nije kineska.

I znaj što? To je u redu. Stvarno. Bolje da ljudi troše novac na kreativne radionice nego na tablete i ekrane. Bolje da dijete vidi kako se nešto stvara nego da misli da hrana dolazi iz plastične ambalaže. Bolje ovo nego još jedan shopping centar s istim dućanima.

Problem je samo u tome što ovakvi koncepti žive od jedne specifične vrste iluzije — iluzije da je ovo nešto posebno. Nije. To je trgovina. Isto kao što je pekara trgovina, iako miriše bolje. Isto kao što je knjižara trgovina, iako se osjeća pametnije.

Ali eto, Opatija je dobila nešto novo. Prvo u Hrvatskoj. I to je vijest. Jer u zemlji u kojoj se svaka promjena asfalta smatra urbanističkim dostignućem, otvaranje trgovine s medvjedićima je događaj vrijedan reportaže.

I možda je to najtužnije. Ne da je otvorena trgovina. Nego da je to vijest.

Jer u normalnoj zemlji, otvaranje jedne trgovine nije vijest. U normalnoj zemlpi, vijest je kad se otvori deset tvornica, sto startupa, tisuću radnih mjesta. U normalnoj zemlji, vijest je kad netko izveze tehnologiju, a ne medvjediće.

Ali ovo nije normalna zemlja. Ovo je Hrvatska. Gdje je otvaranje trgovine s medvjedićima vijest, a otvaranje IT parka jedva da dobije paragraf u lokalnim novinama. Gdje slavimo potrošnju kao da je proizvodnja. Gdje se ponosimo što smo prvi u regiji po nečemu što nema nikakve veze s održivim razvojem.

I znaj što? Neka bude. Neka ljudi rade medvjediće. Neka ih pune vatom. Neka ih nazivaju. Neka ih vole. Neka plate. Neka se osjećaju dobro.

Samo nemojmo praviti se da je ovo nešto više od onoga što jest. To je trgovina. Prodaje iskustvo. I to je u redu.

Ali ako hoćemo biti iskreni — pravi poduzetnički pothvat ne bi bio otvoriti trgovinu u kojoj djeca pune medvjediće. To je siguran posao. To je low-hanging fruit. To je ono što radiš kad nemaš ideju, ali imaš keš.

Pravi pothvat bi bio otvoriti nešto što nije kopija nečega što već postoji u stotinu gradova. Pravi pothvat bi bio napraviti nešto što se ne može naručiti s Amazona za tri dana. Pravi pothvat bi bio izvesti nešto iz Hrvatske, a ne uvoziti koncept koji je već prošao kroz filter globalizacije i ispljunuo ga kao siguran franšizni model.

Ali to je teško. To zahtijeva više od kredita i dobre lokacije. To zahtijeva viziju. A vizija je skupa. Puno skuplja od vate i tkanine.

Opatija je dobila trgovinu. To je vijest. Sutra će dobiti još jednu. I još jednu. I svaka će biti vijest. I tako u krug. Dok netko ne otvori nešto što stvarno vrijedi — i tada više neće biti vijesti, jer će biti prekasno.

Nadam se da će medvjedići biti sretni. Jer mi, očito, jesmo.

Izvor: fiuman.hr