EU i AI regulacija: Gosti odlučuju tko ulazi

Europa je odlučila regulirati umjetnu inteligenciju. Super. Samo što ima mali problem — kompanije koje treba regulirati moraju ih pustiti unutra. Kao da pozoveš goste na večeru pa oni odluče hoće li ti ući u kuhinju.

Jedna od vodećih AI firmi ponudila je Europskoj komisiji direktan pristup svom novom modelu za sigurnosnu provjeru. Razgovori su u tijeku, kažu. Druga kompanija je, nakon četiri-pet sastanaka, još uvijek nedostupna. Regulatori kucaju na vrata, a vrata se otvaraju onoliko koliko vlasnik stana dopusti.

Ovo nije regulacija. Ovo je dogovor između dvije strane od kojih jedna drži ključ, a druga se nada da će dobiti kopiju.

Koji kurac se ovdje događa? Pokušavamo regulirati industriju koja je izgradila cijeli svoj biznis model na tome da je prebrza i prekompleksna za bilo kakav oblik vanjske kontrole. I sad se čudimo što te iste kompanije ne otvaraju vrata širom.

Zamislite da inspekcija rada mora moliti mesara da ih pusti u hladnjaču da provjere rokove. "Molim vas, gospodine mesaru, možemo li samo pogledati vaše zalihe? Obećavamo da nećemo dirati." Mesar kaže: "Možete, ali samo u utorak između 10 i 11, i ne smijete gledati u kutiju s onim sumnjivim pilećim batacima."

To je razina apsurda u kojoj se nalazimo.

AI regulacija je postala pregovaračka vježba. Europska unija, navikla da joj američke tehnološke kompanije dolaze s kapom u ruci nakon svakog novog GDPR članka, sad se našla u situaciji da mora moliti. I to ne bilo koga — moli kompanije koje su pretežno odgovorne za stvaranje alata koji bi mogli promijeniti način na koji funkcioniramo kao društvo.

Jedna firma kaže: "Evo ključa, uđite." Druga kaže: "Razgovarat ćemo." Treća vjerojatno negdje u pozadini instalira sigurnosne kamere na svojim serverima i pita se zašto itko uopće želi ući.

Ako je AI toliko pametan, zašto mu treba pet godina i milijarde dolara da nauči ono što svaki osnovnoškolac zna — da ne vjeruješ ljudima koji ti kažu "samo da provjerimo, ništa strašno"?

Ovdje nije riječ o sigurnosti. Riječ je o kontroli. Kompanije koje razvijaju ove modele znaju da je regulacija neizbježna, ali žele je oblikovati na svoj način. Žele biti one koje diktiraju uvjete inspekcije, a ne one koje se moraju prilagoditi.

I znate što? Djelomično ih razumijem. Kad si izgradio nešto što vrijedi stotine milijardi dolara, ne želiš da ti netko ulazi u dvorište i prekopava po temeljima. Ali s druge strane — ako tvoja tehnologija može utjecati na izbore, zapošljavanje, zdravstvo i obrazovanje milijuna ljudi, onda nemaš pravo na privatnost.

To je kao da vlasnik nuklearne elektrane kaže inspekciji: "Možete doći, ali nemojte gledati u reaktor."

Problem je dublji od ovog konkretnog slučaja. Europska unija je izgradila regulatorni okvir koji se temelji na pretpostavci da su kompanije suradljive. Da će, kad ih se zamoli, otvoriti vrata i pokazati što imaju. Ali svijet se promijenio. AI kompanije nisu lokalne pekare koje se boje inspekcije — one su globalni igrači s resursima većim od mnogih država.

I sad Bruxelles stoji pred vratima i kuca. "Molim, otvorite, došli smo provjeriti je li vaš proizvod siguran." A iza vrata se čuje: "Samo trenutak, moramo provjeriti jeste li na listi."

Najzabavniji dio cijele priče? Kompanije koje su najglasnije tražile regulaciju — jer im odgovara da manji konkurenti ne mogu pratiti pravila — sada su najmanje voljne pokazati što rade. Jer regulacija je super dok ne postane stvarna. Dok ne moraš pokazati svoj kod, svoje podatke, svoje trening setove.

Onda odjednom regulacija postane "pretjerana" i "koči inovacije".

Pas mater, koliko smo puta ovo vidjeli. Isto kao s bankama 2008. Isto kao s društvenim mrežama 2016. Isto kao s bilo kojom industrijom koja je postala prevelika da bi pala, a prevažna da bi je se pustilo da radi što hoće.

Razlika je u brzini. AI se razvija brže od bilo čega što smo dosad vidjeli. Dok Bruxelles dogovori termin za inspekciju, model će se ažurirati tri puta, a stari će biti povučen iz upotrebe. Regulacija juri za tehnologijom koja trči brže od nje, i to s nogom u gipsu.

Ne znam kako će ovo završiti. Možda će se naći kompromis. Možda će kompanije shvatiti da im je u interesu suradnja. Možda će EU uvesti kazne koje će boljeti. Ali jedno znam sigurno — ovaj model u kojem regulirani određuju uvjete regulacije nije održiv.

Jer ako ti treba dozvola od onoga koga kontroliraš da bi ga kontrolirao, onda ti ne kontroliraš ništa.

Ti si samo gost koji čeka da ga puste unutra.

Izvor: the-decoder.com