Galeb je na suhom, a natječaj u vodi.

Prvi pokušaj Grada Rijeke da nađe nekoga tko će zakrpati rupu na Titovom brodu-muzeju završio je onako kako u Hrvatskoj završavaju stvari kad se netko usudi tražiti ozbiljnu uslugu po ozbiljnoj cijeni — poništenjem, čuđenjem i jednom ponudom koja je bila duplo skuplja od procijenjene i još proglašena nepravilnom. Brodogradilište Viktor Lenac, jedini igrač u kvartu koji fizički može pristati uz taj brod i ne ogrebati ga više nego što je već ogreben, javilo se s brojkom koja je očito prestrašila gradsku upravu. Ne zato što je nepoštena, nego zato što otkriva koliko stvari zapravo koštaju kad ih netko mora napraviti pošteno, a ne na način na koji smo navikli — uz kavu, poznanstvo i obećanje da će se "srediti".

Procijenjena vrijednost radova bila je jedna stvar. Ponuda je bila gotovo dvostruko veća. I sad svi glume iznenađenje. Kao da je prvi put u povijesti da se natječaj za popravak broda, koji je star šezdeset godina i ima sentimentalnu vrijednost veću od tržišne, sudario sa stvarnošću u kojoj čelik, rad i stručnost koštaju. Ljudi, to nije iznenađenje. To je matematika. Brod koji je plovio s Titom na palubi nije taj brod koji se danas vozi na izložbe. To je muzejski eksponat s motorima, instalacijama i korozijom koja ne pita za proračun. Ako misliš da ćeš popraviti Galeb za iste pare kao da mijenjaš auspuh na jugiću iz 1988, onda si ili naivan ili se nadaš da će netko odraditi posao iz domoljublja.

Ponuda je proglašena nepravilnom. Naravno. U Hrvatskoj je "nepravilna ponuda" često samo eufemizam za "ponuda koja otkriva da smo si lagali o cijeni". Nije da je Lenac pokušao muljati. Lenac je jednostavno rekao: "Evo, ovo je cijena. Ako hoćete jeftinije, nađite nekog drugog." I sad Grad kaže: "Ne možemo, poništavamo." A realnost je da drugog i nema. Jer tko će u Rijeci popraviti Galeb? Mali čamci se popravljaju u škverovima na Kantridi, ali Galeb je klasa za sebe. Treba ti dizalica, dok, ljudi koji znaju što rade s brodom koji je povijesni spomenik. To nije posao za ekipu s angle grinderom i dobrom voljom. To je posao za firmu koja ima certifikate, osiguranje i živce da se bavi s gradskom administracijom koja mijenja uvjete dok traje natječaj.

I sad dolazimo do dijela koji boli više od same brojke. Galeb nije samo brod. Galeb je simbol. Simbol jedne ere, jednog putovanja, jednog načina razmišljanja koji je Hrvatsku, a posebno Rijeku, povezao s nesvrstanima, s Titom, s onom vrstom diplomacije koja je više ličila na kruzer nego na politiku. Netko će reći da je to turistička atrakcija. Netko će reći da je muzej. Ali istina je da je Galeb stvar koja definira identitet grada na način na koji to rijetko koja druga stvar uspijeva. I zato je apsurdno da se oko njegovog popravka vodi ovakva komedija. Jer da je Galeb u vlasništvu privatnika koji ima para, brod bi već bio u doku, popravljen i natrag na vodi. Ali ovako, jer je u vlasništvu grada, odnosno svih nas, on postaje predmet javne nabave, komisija, poništenja i novinskih članaka.

Podsjeća me na jednu staru foru iz IT svijeta, iz vremena dok smo još vukali kablove po Kvarneru i mislili da smo pametni. Klijent pita: "Koliko košta da mi napravite mrežu?" Kažeš cijenu. Klijent kaže: "Ma to je puno, moj susjed bi napravio za upola manje." Kažeš: "Onda angažiraj susjeda." I susjed napravi. I radi tri mjeseca. I onda pokvari. I klijent plati tebe da popraviš susjedovo sranje, i na kraju plati duplo više nego da je odmah angažirao tebe. To je Galeb. Netko će ga popraviti. Pitanje je samo koliko će puta biti poništen natječaj dok se netko ne javi s ponudom koja je "pravilna" i u okviru procijenjenog, a to će biti ponuda nekoga tko će posao odraditi onako kako se u Hrvatskoj često radi — na brzinu, s krivim materijalima i nadom da će brod izdržati dok ne istekne garancija.

Jer hajde, budimo realni. Tko će se javiti na natječaj za popravak broda koji je već jednom oštećen u sudaru s turskim teretnjakom, i to na način da ga se popravi pošteno? Mladi ljudi koji znaju zavarivati otišli su u Irsku ili Njemačku, jer tamo se popravci brodova plaćaju, a ne poništavaju. Ostali su oni koji su navikli na "sredit ćemo to" i "bit će dobro". I oni će se javiti. Ali ne po ovoj cijeni. Jer oni znaju da je Galeb proklet. Ne onom klasičnom prokletstvom brodova koji tonu, nego onim gorem — prokletstvom javne nabave.

Ponuda Viktora Lenca je bila duplo veća od procijenjene. I sad Grad kaže: "Ne možemo." A što misle, da će Lenac raditi za manje? Lenac je firma koja popravlja tankere, brodove za kružna putovanja, jahte oligarha. Galeb je za njih mali posao, ali posao koji zahtijeva specifično znanje i poštivanje pravila muzejske obnove. To nije posao za kojim će trčati. Oni su se javili jer su pristojni i jer im je stalo do grada. Dobili su pljusku. I idući put neće. Idući put će se javiti netko drugi, s ponudom koja je "pravilna", ali sumnjivo niska. I onda ćemo za dvije godine čitati vijest: "Galeb ponovno oštećen, popravak nije izdržao."

Najgore od svega je što ova priča nije izolirana. Ovo je obrazac koji se ponavlja u svakoj drugoj javnoj nabavi u Hrvatskoj. Procijeniš jednu cijenu, nadaš se da će se netko javiti za manje, a onda se ispostavi da tržište ne funkcionira po tvojim željama. I umjesto da prihvatiš realnost i kažeš: "OK, platit ćemo koliko košta", ti poništavaš natječaj i počinješ ispočetka. Kao da se nadaš da će se cijene čelika i rada magično smanjiti u idućih mjesec dana. Neće. One će samo rasti. I sljedeći put će ponuda biti još veća. I tako ukrug, dok netko ne shvati da je jeftinije platiti jednom pošteno nego dvaput jeftino.

Galeb je na suhom. Izgleda kao da ga je netko pregazio, jer jest. I čeka. Čeka da netko u gradu shvati da su neke stvari skuplje nego što izgledaju, ali i da su vrijedne toga. Jer Galeb nije samo brod. Galeb je priča. A priče se ne popravljaju na popustu.

Izvor: fiuman.hr