Intel daje Atom tehnologiju startupu partnerice svog CEO-a.

Sedamdeset i pet milijardi dolara vrijedan poluvodički div odlučio je svoju ključnu procesorsku tehnologiju, onu koja je desetljećima hranila pola svijeta jeftinim čipovima, jednostavno pokloniti malom startupu. Nije prodati. Nije licencirati uz pristojnu naknadu. Pokloniti. A taj startup vodi dugogodišnja poslovna partnerica vlastitog izvršnog direktora. Što bi moglo poći po zlu?

Krenimo redom, jer ovdje ima toliko slojeva apsurda da bi i luk bio ljubomoran. Atom tehnologija je desetljećima bila radni konj Intelove ponude — čipovi koji su napajali netbookove, embedded sustave, routere, pametne televizore i hrpu industrijskih gluposti o kojima ne razmišljate dok vam ne prestanu raditi. To nije bila najseksi tehnologija u Intelovom portfelju, ali je bila solidna, pouzdana i — što je najvažnije — posvuda. Sada ta ista tehnologija, nakon što je izgradila više od pola milijarde uređaja, odlazi u ruke firme koju je Reuters, pozivajući se na dokumente i izvore, uspio locirati tek nakon ozbiljnog kopanja. Startup je tih. Stealth način rada. Bez web stranice koja išta govori. Bez proizvoda. Bez prihoda.

I to je normalno. To je sasvim uobičajeno u Silicijskoj dolini. Kompanija s tržišnom kapitalizacijom većom od BDP-a pola Europe daje svoju intelektualnu svojinu firmi koja nema ni jedan javno dostupan proizvod, a na čelu te firme je osoba s kojom CEO dijeli poslovnu povijest dužu od desetljeća. Ako vam ovo miriše na nešto, nije parfem. Nije ni juha. To je miris sukoba interesa koji se sprema u pećnici na laganoj vatri, a cijela tehnološka scena gleda kroz prozor i pravi se da ne osjeća ništa.

Pacijent pokazuje sve simptome klasičnog korporativnog incesta s komplikacijama upravljačke sljepoće. Intelov odbor, taj taj odbor koji je preživio desetljeće loših odluka, propuštenih prilika i nekoliko spektakularnih samostrelskih pucnjeva u vlastito stopalo, sada gleda kako se ključna tehnologija seli u ruke povezane s vrhuškom kompanije. Ako bi ovo napravila bilo koja javna kompanija u Europi, imali bismo pet istraga, tri ostavke i dvije kaznene prijave prije nego što bi se ručak ohladio. U Americi će biti — pogodite — ništa. Možda koja tužba dioničara koja će završiti nagodbom u visini jednogodišnje plaće odvjetničke firme koja ju je pokrenula.

Ako je ovo strategija, neka mi netko objasni logiku. Intel daje tehnologiju startupu — zašto? Za udio u kompaniji? Za buduću suradnju? Za pristup inovacijama? Nema podataka. Nema javnih uvjeta. Nema objave. Samo tihi transfer intelektualnog vlasništva prema entitetu koji je toliko diskretan da bi ga se i CIA sramila. A na čelu tog entiteta je osoba koja je s CEO-om surađivala godinama, dijelila investicije, dijelila poslovne pothvate, dijelila — pretpostavljam — i pogled na svijet. Što bi moglo poći po zlu? Možda ništa. Možda je sve čisto, transparentno i u najboljem interesu dioničara. I možda ću sutra ujutro pročitati da su svinje naučile letjeti.

Pitanje koje nitko ne postavlja, a koje je zapravo jedino važno: što Intel dobiva? Atomska tehnologija nije nešto što se baca u smeće kao stari monitor. To je desetljećima razvijana arhitektura, s patentima, s know-howom, s ekosustavom. Ako je Intel spreman to prepustiti startupu, to znači jednu od dvije stvari — ili je tehnologija postala potpuno bezvrijedna u njihovim očima, što je samo po sebi porazna izjava o stanju kompanije, ili postoji nešto što nam se ne govori, a što bi dioničari vjerojatno željeli znati prije nego što se njihova imovina preseli u tuđi džep. U svakom slučaju, jedna od tih opcija je loša. Druga je gora.

Sjećam se devedesetih, kada smo na Kvarneru postavljali prve veze i kada je Intel bio sinonim za budućnost. Pentium je bio stvar koja je pokretala sve — od igara do poslovnih aplikacija, a Atom je došao kasnije, kao dokaz da i veliki znaju napraviti male, efikasne stvari. Sada taj taj Intel izgleda kao da prodaje namještaj iz dnevne sobe da bi platio račun za struju, a kupac namještaja je šogorica koja obećava da će ga vratiti kad se oporavi. I svi plješću jer je to — kako to već ide — strateško partnerstvo.

Tehnološka industrija ima poseban talent za preoblikovanje očajnih poteza u narative o vizionarstvu. Tvrtka koja desetljećima zaostaje, koja je propustila mobilnu revoluciju, koja je promašila AI val, koja je svoje najbolje inženjere gledala kako odlaze konkurenciji — ta ista kompanija sada dijeli svoje preostale bisere s misterioznim startupom. I to bi trebalo biti pametno? To bi trebao biti strateški manevar koji će Intel vratiti na vrh? Ako je to strategija, onda je i moja odluka da 1998. kupim dionice Enrona bila investicijski genij.

Naravno, postoji mogućnost da je sve potpuno legitimno. Postoji mogućnost da je ovo dio veće slike koju ne vidimo, da će RosaicLabs — da, to je ime — iznjedriti nešto revolucionarno što će Atom tehnologiju vinuti u nove visine. Moguće je i da je rulet pravedna igra, da djed Mraz postoji i da će porezna uprava nazvati da ti vrati preplaćeni porez. Sve je moguće. Pitanje je samo koliko je vjerojatno.

Ali ono što mi se najviše sviđa u cijeloj ovoj priči je tišina. Intel ne komentira. Startup ne komentira. CEO ne komentira. Svi šute kao da su progutali jezik, a to je uvijek najbolji znak da se nešto događa. U svijetu u kojem kompanije objavljuju press release za promjenu boje logotipa, potpuni medijski mrak oko transfera ključne tehnologije govori više od bilo koje izjave. Ako je sve čisto, zašto se kriju? Ako je sve u redu, zašto ne izađu pred novinare s prezentacijom i grafikonima? Zato što znaju da bi svako objašnjenje zvučalo kao isprika, a svaka isprika bi zvučala kao priznanje.

Intel daje Atom tehnologiju startupu partnerice svog CEO-a. To je naslov. Mogli smo pisati o tome kako je ovo potencijalno najveći sukob interesa u povijesti poluvodičke industrije. Mogli smo pisati o tome kako dioničari trebaju tražiti odgovore. Mogli smo pisati o tome kako ovakvi potezi uništavaju povjerenje u tehnološki sektor. Ali ne. Pisaćemo o tome kako je ovo još jedan dokaz da u svijetu tehnologije pravila postoje samo na papiru, a u praksi je sve dopušteno ako imaš dovoljno velik ured i dovoljno dobre odvjetnike. I to je, na kraju, jedina konstanta u ovoj industriji — sposobnost ljudi da budu iznenađeni očekivanim.

Izvor: thenextweb.com