Kad se beton i panika sudare

Mladi srndać u garaži. Buka. Zatvoreni prostor. Panika. Zidovi koji ne popuštaju i pod koji nema šume. Zvuči kao opis bilo kojeg startupa u drugoj godini postojanja, ali ovaj put je stvarno životinja u pitanju. Doslovno. Srndać je ušao u garažu HMZ-a u riječkom KBC-u i ostao zarobljen, a onda ga je, kažu, uhvatila panika. Bjesomučno je trčao, udarao, pokušavao pobjeći od nečega što nije mogao razumjeti. I eto prilike da se prisjetimo kako smo zapravo svi mi samo jedan loš dan udaljeni od iste te reakcije — samo što mi imamo ključeve, mobitele i mogućnost da pozovemo nekoga tko će riješiti stvar. On je imao samo instinkt i četiri noge koje su ga nosile u krug. Naravno, priča ima sretan kraj. Komunalno društvo, veterinarska stanica i lovačko društvo su u koordinaciji spasili životinju. Bravo. Zaista. Pohvalno. Sad bi trebalo napisati kako je ovo dokaz da sustav funkcionira, da ljudi reagiraju kad treba, da grad ima osjećaj za živa bića koja nisu opremljena kreditnom karticom i zdravstvenom iskaznicom. I sve je to istina — na nekoj razini. Ali ono što mene jebe nije sretan kraj, nego pitanje koje nitko ne postavlja: kako je jebeni srndać uopće završio u garaži bolnice koja je udaljena pet minuta od šume, parka i svakog normalnog staništa za divljač? Odgovor je, naravno, taj kao i za sve ostalo što ne štima u ovom gradu: mi smo se širili, a priroda je ostala tamo gdje je bila. Samo što se sad više ne vidi rub. KBC Rijeka, HMZ, cijeli taj kompleks na Sušaku — to je nekad bio rub grada. Sad je to samo još jedan sloj betona koji se uvukao u brdo, između dvije ceste, pokraj tri kvarta i jedne stare vile koja još uvijek miriše na bjelokosti i ugljen. Srndać nije zalutao. Srndać je došao na teritorij koji je nekad bio njegov, a mi smo ga ogradili, asfaltirali i stavili na njega natpis "Garaža HMZ-a". I sad se čudimo što se uplašio. To je ista ona glupost koju radimo sa svime. Izgradimo nešto, ogradimo, stavimo rampu i kameru, i onda smo iznenađeni kad se pojavi netko tko ne zna pravila. Kao da je divljač trebala pročitati urbanistički plan i shvatiti da je garaža za automobile, a ne za jelene. Pas mater, pa mi ljudi ne poštujemo vlastite zakone, a očekujemo da ih poštuju životinje koje ne znaju što je točno automobil dok ga ne vide izbliza i ne shvate da im je brži i glasniji od vuka. Ali ono što je najjebenije u cijeloj ovoj priči nije srndać. Nije ni beton. Nije ni to što su ga spasili. Najjebenije je to što je ova vijest, na nekoj razini, metafora za svaki sustav koji smo izgradili. Uđeš u prostor koji nije tvoj, ne razumiješ pravila, buka te preplavi, zidovi su preblizu, i jedino što možeš je trčati u krug i udarati glavom u nešto što ne popušta. Zvuči poznato? Trebalo bi. Jer to je opis svakog drugog radnog mjesta u Hrvatskoj. Svake institucije. Svakog procesa koji zahtijeva tri potpisa, dvije dozvole i jednu molbu da bi se dobilo ono što ti po zakonu pripada. Srndać je imao sreću — došli su ljudi koji su znali što treba napraviti. Otvorili su vrata, smirili ga, izveli van. Nisu ga pitali za osobnu iskaznicu, nisu tražili potvrdu o cijepljenju, nisu mu naplatili parking. Samo su ga pustili. A zamisli da si ti taj srndać, samo što garaža nije garaža nego sustav. I ne zoveš komunalno, nego čekaš tri mjeseca na rješenje. I ne udaraš glavom u beton, nego u šalter. I nema lovačkog društva koje će doći i riješiti stvar, nego samo još jedan obrazac koji treba ispuniti. Jebote, pa mi smo svi srndaći u garaži. Samo što neki od nas imaju dovoljno novca da plate nekoga tko će otvoriti vrata, a neki samo trče u krug dok ih ne izbace ili dok ne padnu od iscrpljenosti. I to je ono što me najviše jebe u cijeloj ovoj priči — ne to što je životinja spašena, nego to što je za jednu životinju trebalo tri institucije da se dogovore kako je izvući, a za čovjeka koji se zaglavio u sustavu nema ni jedne jedine koja bi to napravila bez da mu prvo naplati administrativnu pristojbu. Ali dobro. Srndać je vani. Šuma je blizu. Preživio je. I to je, , jedino što je bitno. Samo što bih volio da se taj princip primjenjuje i na ljude. Da kad netko zaluta u sustav koji ne razumije, umjesto panike i zidova, dobije otvorena vrata i ruku koja ga vodi van. Bez pitanja. Bez naplate. Bez objašnjenja. Samo zato što je to ljudski. Ali to, naravno, neće biti vijest na portalu. Jer kad netko spasi čovjeka iz birokratske garaže, to nije zanimljivo. To je samo još jedan utorak.

Izvor: riportal.net.hr