Kad ti AI toliko pojede struje da moraš graditi vlastitu elektranu, možda je vrijeme za pitanje: koji kurac?
Četrdeset i pet milijardi dolara — toliko je Nvidia prošle godine zaradila na prodaji čipova koji pokreću umjetnu inteligenciju. To je broj koji boli, broj koji se ne uklapa u našu stvarnost, broj koji više podsjeća na BDP male države nego na prihod tehnološke kompanije. I upravo iz tog svemira apsurda, gdje se novac mjeri u stotinama milijardi, stigla je najnovija vijest: Nvidijin novi čip, Blackwell GPU, troši toliko struje da kompanije koje ga kupuju moraju graditi vlastite elektrane samo da bi ga napajale.
Jensen Huang, Nvidijin CEO, stoji na pozornici u svojoj uobičajenoj leather jacket uniformi i to naziva "budućnošću". Budućnost, dakle, nije pametniji algoritam ili učinkovitiji kod. Budućnost je monolit od silicija koji ždere energiju s apetitom male države, a ti, kao vlasnik tog monolit, gradiš hidroelektranu u podrumu da bi ga nahranio. je ova slika savršena metafora za trenutnu fazu tech industrije: kada si toliko udaljen od realnih ograničenja planeta da ti je jedino rješenje još veća, monstruoznija verzija istog problema.
Razmjer potrošnje je, blago rečeno, astronomski. Pojedinačni Blackwell čipovi u konfiguracijama koje Nvidia predlaže za najnaprednije AI modele mogu zahtijevati i do 1,200 kilovata. Da stavimo to u kontekst: 1,200 kW je dovoljno da u jednom trenutku opskrbi strujom preko tisuću prosječnih američkih domova. Jedan čip.
Jedan sustav. A ti sustavi se ne kupuju pojedinačno — kupuju se u hale punim redovima, u data centrima koji više nalikuju industrijskim postrojenjima nego server farmama. The Verge navodi da će neki Nvidijini partneri, poput CoreWeave, morati izgraditi vlastite elektrane kako bi zadovoljili tu potražnju. Zamislite tu logiku: kupujete alat, a kao dio ugovora morate sagraditi i elektranu.
To je kao da kupujete auto, a prodavač vam kaže: "Sjajno, evo vam ključeva. Usput, sagradite i naftnu bušotinu u dvorištu, jer ova beštija pije kao kapela." Ovdje dolazimo do srži apsurda, do one Cunk pitanje koje se nameće sama od sebe: čekajte malo, zar nije cijela priča o tehnologiji, pa tako i o umjetnoj inteligenciji, trebala biti o učinkovitosti? O tome da manje radi više? O tome da pametniji softver smanjuje potrebu za glupom, grubom, fizičkom snagom?
Jensen Huang i čitava industrija koja ga slijedi prodaju priču o "inteligenciji", ali ono što zapravo grade je najveći, najgluplji, najproždrljiviji potrošač električne energije u povijesti računarstva. To nije inteligencija — to je bruteforce na steroidima. To je kao da pokušavate riješiti križaljku tako što angažirate milijun majmuna s pisaćim strojevima i izgradite im nuklearnu elektranu da imaju dovoljno svjetla za rad.
I onda nazovete to "revolucijom u rješavanju križaljki". Naravno, tu ne smijemo zaboraviti naše uobičajene sumnjivce, trojicu muskih proroka koji su već godinama najavljivali ovakav svemirski kolaps. Prvo, Elon Musk i njegova opsesija "komputacijskom snagom". Čovjek koji je 2017. obećao "full self-driving sljedeće godine", a 2024. još uvijek prodaje Level 2 asistenciju, uvijek je govorio da će prava AI zahtijevati "ogromnu komputaciju".
Ono što nije rekao je da će ta komputacija biti toliko neučinkovita da će zahtijevati rekonfiguraciju svjetske energetske mreže. Musk je PT Barnum s PayPal računom — cirkus je impresivan, lavovi riču, ali sve je to CGI, a publika plaća struju za projektore. Potom imamo Sama Altmana, čovjeka koji je započeo kao "non-profit altruist" a završio tražeći sedam trilijuna dolara za vlastite čipove. Altmanova priča je savršen primjer monopolističkog drift-a: počneš s otvorenim kodom i idejama o dobrobiti čovječanstva, a završiš kao najveći potencijalni kupac onih čipova koji troše toliko struje da ih nitko drugi ne može priuštiti.
On prodaje spasenje, ali sitna slova kažu da spasenik mora potpisati ekskluzivni ugovor o opskrbi energijom. I na kraju, ne smijemo zaboraviti Pata Gelsingera, čovjeka koji je trebao spasiti Intel, a umjesto toga predsjedao nad najvećim raspadom u povijesti poluvodiča. Dok je Jensen Huang prodavao čipove koji troše 1,200 kW, Gelsinger je govorio o "Intel renesansi" dok je AMD tiho preuzimao cijelo tržište.
To je kao da najavljuješ renesansu dok ti kuća gori, a ti se hvališ što imaš najveći kandelabr u dnevnoj sobi. Što se tiče hrvatske perspektive, ova priča zvuči kao science fiction iz drugog svemira. Dok se u SAD-u i Kini grade elektrane za napajanje AI čipova, u Hrvatskoj, u našem imaginarnom Pičkovcu, načelnik vjerojatno raspravlja treba li općinska vijećnica kupiti novi službeni auto ili popraviti asfalt na jednoj od tri ulice.
Energetska kriza kod nas se ne odnosi na napajanje super-inteligencije, već na pitanje hoće li stići drva za zimu i koliko će koštati struja za grijanje vode. Dok Jensen Huang crta grafove o eksponencijalnom rastu potrošnje, načelnik Pičkovca crta krugove po proračunu pokušavajući smisliti kako izvući još jedan službeni put na more. Ta disonanca nije samo smiješna — ona je tragična. Jer dok mi gledamo svoja posla, budućnost se oblikuje tamo negdje, u tim podzemnim bunkerima-podzemnim elektranama, a mi ćemo biti samo potrošači krajnjeg, skupog proizvoda koji je ta "inteligencija" proizvela.
Digitalni kolonijalizam u svom najčistijem obliku: oni grade elektrane i čipove, a mi plaćamo pretplatu. Postoji, međutim, i drugačija usporedba, bliža mom svijetu. Ova potrošnja energije podsjeća me na nešto sasvim drugo — na energiju jedne Rijeke osamdesetih, na one noći kad bi Python ili Frap bili toliko prepuni, toliko nabijeni ljudima, zvukom i znojem, da bi se činilo kako će transformator na ulici eksplodirati.
Gužva kao u dućanima u Trstu osamdesetih — lokti van, bez milosti, svi žele istu stvar. Ali razlika je ključna: u tom noćnom klubu, ta ogromna potrošnja energije — glazbe, svjetla, ljudskog života — imala je smisla. Bila je iskustvo, trenutak, nešto ljudsko. Bila je to energija pretvorena u nešto što ima dušu.
Energija koju troši hala puna Blackwell čipova pretvara se u... što točno? U još bržu analizu oglašavačkih podataka? U još uvjerljiviji deepfake? U još jedan AI model koji može napisati pismu koja zvuči ljudski, ali nema nikakvog razloga za postojanje?
To je kao da trošite snagu cijele hidroelektrane da biste pokrenuli najsnažniji ventilator na svijetu — koji puše u prazno. Jensen Huang kaže da je ovo budućnost. Možda i jest. Ali to je budućnost koja je odabrala najgluplji, najmanje održivi mogući put.
Umjesto da ulažemo u učinkovitost, u pametnije algoritme, u hardware koji radi više s manje — mi gradimo veće čeljusti. To nije tehnološki napredak, to je regres u maski napretka. To je industrija koja je toliko opijena vlastitim rastom, toliko zarobljena u logici "scale-a-ili-umri", da je izgubila kapacitet za samokritiku. Kada ti je jedino rješenje za preveliku potrošnju još veća potrošnja — ali s vlastitom elektranom — onda si prešao rub racionalnosti.
Prešao si u teritorij religije, vjere u beskonačni rast na konačnom planetu. I tako stojimo na pragu. S jedne strane, vizija budućnosti u kojoj svaki grad, svaki poduzeća, mora graditi svoju elektranu kako bi nahranilo svoje digitalno čudovište. S druge strane, tišina — i možda pitanje: a da probamo nešto pametnije?
Nešto učinkovitije? Nešto što ne zahtijeva rekonstrukciju cjelokupne svjetske infrastrukture? Ali to pitanje nije dovoljno seksi. Nema slideova s eksponencijalnim krivuljama. theverge.com
Izvor: theverge.com Izvor: manual Izvor: manual
Zanima vas ovakva AI tehnologija?
RiNET gradi sovereign AI rjesenja za javni sektor i poduzeca - od civic intelligence do automatizacije nabave.
Kontaktirajte nas →
Komentari