Kad u Rijeci organiziraš akciju čišćenja u trajanju od četiri sata, a u projektu ti je ključna...

Pogledajmo brojke: četiri sata, jedan lokalitet, nekoliko djelatnika Upravnog odjela za komunalni sustav i promet, plus ekipa iz KD-a. To je otprilike kao da si pozoveš vodoinstalatera da ti popravi cijev koja puca u podrumu, a on dođe s čačkalicom i ljepljivom trakom. Nije da ne cijenim trud — svaka čast ljudima koji izađu van i pokupe tuđe sranje, doslovno i metaforički. Ali kad je to jedini put kad netko vidi gradsku službu na terenu osim kad treba naplatiti komunalnu naknadu, onda imamo problem koji neće riješiti ni sto akcija čišćenja.

E sad, tu je ključna stvar koju sistematski izbjegavamo: zašto uopće moramo imati akcije čišćenja? Jer je netko bacio smeće. Jer nema dovoljno kanti. Jer nema redovnog održavanja. Jer je sustav postavljen tako da reagira, a ne prevenira. To je kao kad u IT-ju vidiš server koji se gasi svaki petak u podne, a ti ga samo resetiraš umjesto da skužiš da mu je napajanje crklo prije tri godine. Akcija čišćenja je reset. Lijepo, brzo, fotogenično. Ali ne rješava uzrok.

I tu dolazimo do onog dijela koji boli: tko je kriv? Nije kriv samo onaj koji baci vreću u grmlje. Kriv je i onaj koji je projektirao sustav odvoza smeća za deset tisuća ljudi, a grad ima trideset tisuća. Kriv je i onaj koji je odobrio budžet za nove kante, ali su kante kupljene tri godine kasnije i stoje u skladištu jer ih netko nije rasporedio. Kriv je i onaj koji je na sjednici Gradskog vijeća rekao "to ćemo riješiti kroz EU fondove" i onda zaboravio napisati prijavu. Sustav ne stvara smeće. Sustav stvara uvjete u kojima smeće postaje normalno.

A najjebeni dio je što građani pristaju. Dođu, stave rukavice, pokupe, slikaju se, objave na Facebooku, dobiju lajkove, i eto — svi smo dobar čovjek. Nitko ne pita zašto je ta ista zelena površina izgledala kao deponij prije mjesec dana, i zašto će izgledati isto za mjesec dana. Jer akcija čišćenja nije rješenje. Akcija čišćenja je flaster na otvorenu ranu. I svi se tapšamo po ramenu jer smo flaster stavili, umjesto da pitamo tko je nož držao.

Zamisli da u firmi u kojoj radiš, svaki petak popodne svi zajedno brišemo prašinu sa servera jer netko ne mijenja filtere. I to nazivamo "inovativnim pristupom održavanju". I još se slikamo za interni newsletter. To je ovo. Samo što ovdje nije riječ o serverima, nego o mjestu gdje ti djeca igraju nogomet, i o tvojoj vlastitoj ulici u kojoj plaćaš komunalni doprinos kao da živiš u Zürichu.

Ali hej, najbolji dio tek dolazi. Projekt se zove "Od izvora do mora". To je onaj taj koncept koji u teoriji znači da smeće s planine ne smije završiti u moru. U praksi, to znači da ćemo jednom godišnje organizirati akciju, pozvati medije, podijeliti rukavice, i svi će biti sretni. Izvor je čist. More je čisto. A onaj jarak između — onaj dio gdje smeće zapravo i završi — ostaje nevidljiv. Jer nema fotografije jarka. Nema hashtaga za jarak.

I tu dolazimo do dijagnoze: ovo nije problem smeća. Ovo je problem percepcije. Politika se danas ne mjeri u rezultatima, nego u dojmu. A četiri sata čišćenja, uz prisutnost gradskih službi, proizvodi savršen dojam: "Grad brine." "Grad djeluje." "Grad je odgovoran." Samo što je to dojam koji traje dok ne dođe prvi jači vjetar i ne raznese plastične vrećice natrag u grmlje. I onda sljedeće godine opet ista akcija. taj flaster. taj osjećaj da smo nešto napravili.

A stvarno rješenje? Nije sexy. Nije fotogenično. Ne ide na naslovnicu. Stvarno rješenje je: redovno održavanje, dovoljno kanti, kazne za bacanje smeća, edukacija koja počinje u vrtiću, transparentan budžet za komunalne usluge, i odgovornost onih koji su zaduženi za taj sustav. Ali to je dosadno. To ne donosi lajkove. To nećeš vidjeti na portalu.

Zato ćemo se i dalje okupljati u Ulici Zdravka Kučića, četvrtkom u devet, s rukavicama i vrećama, i osjećati se kao da smo spasili svijet. A svijet će nastaviti proizvoditi smeće istom brzinom kojom mi proizvodimo dobre namjere. I jedno i drugo završava na istom mjestu — negdje u grmlju, čekajući sljedeću akciju.

Ali barem smo se slikali. To je važno. Jer ako nema slike, nije se ni dogodilo. A ako ima slike, možemo sutra na sjednici reći da smo "aktivno radili na poboljšanju kvalitete života građana". I svi će klimati glavom. I svi će znati da je to bullshit. I nitko neće reći ništa. Jer svi smo mi dio tog sustava koji preferira flastere nad operacijama.

I tako, izvor ostaje čist, more ostaje čisto, a onaj jarak u sredini — onaj gdje sustav zapravo curi — ostaje nepopravljen. Dok ne procuri toliko da poplavi sve. I onda ćemo imati hitnu akciju. I opet četiri sata. I opet rukavice. I opet osjećaj da smo nešto napravili.

Jedina konstanta u komunalnom sustavu je sposobnost ljudi da budu iznenađeni očekivanim.

Izvor: riportal.net.hr