Kapitalni izdaci za AI su toliki da se pamćenje više ne prodaje, nego se iznajmljuje na rate

Pedeset milijardi dolara godišnje. To je otprilike iznos koji kompanije poput SK Hynixa, Samsunga i Microna zajedno ubiru iz prodaje memorije za AI servere. A kad kažem "prodaje", mislim na onaj poseban oblik poslovanja gdje ti kupac, zapravo velika cloud platforma, diktira cijenu, rokove i specifikacije, a ti samo klimaš glavom i gradiš još jednu tvornicu jer, jebote, alternativa je propast.

Cijeli taj cirkus s kapitalnim izdacima za umjetnu inteligenciju ima jednu fascinantnu karakteristiku — svi zarađuju, ali nitko nije sretan. Proizvođači čipova grade tvornice brzinom kojom normalni ljudi mijenjaju čarape, cloud provideri troše novac kao da im je državna tiskara u podrumu, a krajnji korisnik dobije chat bot koji mu kaže da mu je ideja za posao odlična, ali da provjeri s odvjetnikom.

Memorijska industrija je, u cijeloj ovoj priči, najzanimljiviji igrač. Zato što nije glamurozna. Nema keynoteove s podijima od milijun dolara. Nema vizionare koji govore o singularnosti dok im ruke drhte od kofeina. Memorija je, u svijetu visoke tehnologije, ono što je vodoinstalater u svijetu građevine — svi je trebaju, nitko ne želi platiti više nego mora, ali kad pukne, zovu te usred noći.

Razlika između prošlih ciklusa i ovog je u brzini. Nekad si imao dvije godine da isplaniraš tvornicu, tri godine da je izgradiš i pet godina da vratiš investiciju. Danas ti kupac, ta ista cloud platforma koja ti je jučer rekla da smanje cijene, sad kaže: "Treba mi HBM4 prošle godine, evo ti avans, samo pošalji." I ti gradiš. I ne staješ. Jer ako staneš, konkurent će uzeti tvoj dio kolača, a kolač je, začudo, još uvijek rastući.

Podaci iz Azije, konkretno iz izvještaja s JP Morganovog summita u Šangaju, govore da potražnja za memorijom visokog propusnog opsega (HBM) raste stopom koja nije viđena od vremena kad su svi mislili da će blockchain promijeniti svijet. Samo što ovaj put nema spekulacije — svaki gigabajt memorije ide direktno u data centre koji treniraju modele koje ćemo plaćati kroz pretplate. Ironično.

A sad dolazi onaj dio koji tech industrija mrzi priznati: ovisnost o azijskom lancu opskrbe nije smanjena, nego je postala veća nego ikad. Južna Koreja, Tajvan, Japan — te tri lokacije drže ključeve za gotovo svaki napredni memorijski čip na planeti. Geopolitičke tenzije su, naravno, prisutne, ali ih tržište ignorira s nevjerojatnom lakoćom. Kao da svi misle: "Ma neće valjda baš sad, dok trebamo još pet tvornica."

Najbolji dio cijele priče je način na koji se kapitalni izdaci mjere. Kad analitičari kažu "AI capex raste", oni ne misle na to da netko kupuje više računala. Misle na to da kompanije troše novac na infrastrukturu koja će, ako sve bude po planu, generirati prihod za pet godina. Problem je u tome što je plan napisan na vodi, a voda je sve toplija.

U praksi, to izgleda ovako: hyperscaleri — one goleme cloud kompanije čija imena znaš jer im plaćaš pretplatu za storage koji nikad ne koristiš — naručuju memoriju u količinama koje su prije deset godina izgledale kao brojke iz znanstvene fantastike. Proizvođači grade tvornice. Tvornice troše energiju. Energija poskupljuje. I na kraju, cijena AI usluge raste, ali to se kamuflira kroz "besplatne" trialove i "edukacijske" pakete.

Nije drago. Nije slučajno. Nije greška. To je jednostavno posljedica činjenice da je AI, u svom trenutnom obliku, najskuplji način da se napravi nešto što bi se možda moglo napraviti i jeftinije, ali ne bi izgledalo dovoljno impresivno na sljedećem earnings callu.

Sjećam se devedesetih, kad smo postavljali prve dial-up servere za Kvarner Net. Memorija je bila skupa. Serveri su bili skupi. Sve je bilo skupo. Ali bar si znao zašto plaćaš — platio si da netko pošalje email, da učitaš stranicu, da vidiš sliku koja se učitava redak po redak. Danas plaćaš da stroj generira tekst koji ćeš ionako morati prepraviti jer ne zvuči kao ti. Koji kurac.

I što sad? Pa, sad se kladimo na to da će potražnja za memorijom nastaviti rasti jer AI modeli postaju sve veći. A veći modeli trebaju više memorije. To je jednostavna jednadžba koju razumije i dijete, ali je izvršavaju odrasli ljudi s diplomama s MIT-a i Stanforda. I dok oni grade, mi ostali plaćamo račun.

Jedina konstanta u tech industriji je sposobnost ljudi da budu iznenađeni očekivanim.

Izvor: bloomberg.com