Kostrena i jebeni poduzetnici

Šezdeset pet tisuća eura za poduzetnike u Općini Kostrena, što u svijetu u kojem jedan dan u data centru košta više od prosječne hrvatske plaće zvuči kao da si dobio kupon za besplatnu kavu u kafiću koji je izgorio prije dvije godine. Program poticanja poduzetništva za 2026. godinu ima jedanaest mjera, a poseban naglasak je na zapošljavanju i samozapošljavanju na neodređeno vrijeme, što je lijepa ideja sve dok ne shvatiš da je taj iznos, raširen na jedanaest mjera, otprilike pola proračuna jednog malog odjela u istoj općini. I to nije kritika, to je matematika.

Jer dok čitaš taj lijepi program — subvencioniranje opreme, pokretanja, zapošljavanja — moraš si postaviti pitanje koje nitko ne postavlja: tko su ti poduzetnici? U Kostreni, koja ima trideset i jedan milijun eura proračuna za 2026. godinu, od čega dvadeset i pet milijuna odlazi na komunalni sustav i prostorno planiranje, preostaje vam šest milijuna za sve ostalo. Od tih šest milijuna, šezdeset i pet tisuća eura ide na poduzetnike. To je 0.2 posto proračuna. Dvije desetinke. Za cijeli program poticanja gospodarstva. Pas mater, u Silicijskoj dolini toliko potroše na kavu za developere prije nego što shvate da im je ideja smeće.

Ali budimo pošteni — nije stvar u iznosu. Stvar je u tome što ovaj program, kao i stotine sličnih diljem Hrvatske, tretira poduzetništvo kao socijalnu kategoriju. Kao da je otvaranje firme nešto što treba subvencionirati jer je rizično i teško, a ne zato što stvara vrijednost. I u tome je kvaka: subvencije za pokretanje su super dok ne shvatiš da većina tih firmi ne preživi prve tri godine, ne zato što nemaju dovoljno novca, nego zato što nemaju pojma što rade. Oprema se kupi, prostor se uredi, zaposlenik se zaposli, a onda krene onaj dio koji se ne da subvencionirati — prodaja, marketing, ponavljanje, preživljavanje. I tu program završava.

Najzanimljiviji dio cijele priče je struktura proračuna. Dvadeset i pet milijuna eura za komunalni sustav, prostorno planiranje i zaštitu okoliša. Četiri i pol milijuna za opće i pravne poslove. I šezdeset i pet tisuća za poduzetnike. Normalno, jer je puno lakše asfaltirati cestu i izgraditi kanalizaciju nego stvoriti ekosustav u kojem netko želi otvoriti firmu koja neće propasti za godinu dana. Asfalt je siguran. Asfalt ne bankrotira. Asfalt ne traži refinanciranje i ne javlja se na natječaje. Asfalt je jednostavno tu, i svake godine treba novi sloj. Kao i proračun.

Ako pogledaš jedanaest mjera, shvatiš da su one zapravo odgovor na pitanje koje si je netko postavio prije dvadeset godina i od tada ga nije ažurirao. Subvencija za opremu? Da. Za zapošljavanje? Da. Za samozapošljavanje? Da. Sve su to mjere koje su imale smisla 2005. godine, kad je Internet bio nov, kad se poslovalo licem u lice, kad je tržište bilo lokalno. Danas, kad tvoj konkurent može biti netko iz Banglorea, kad ti za marketing treba dobar Canva template i tri tisuće eura za Google Ads, subvencija za fotokopirku i stol ne rješava problem. Problem je što ti treba znanje, mreža, pristup tržištu — stvari koje se ne kupuju u Emmezeti i ne subvencioniraju iz općinskog proračuna.

I tu dolazimo do pravog problema hrvatskog poduzetništva na lokalnoj razini. Nije problem u novcu. Problem je u tome što su programi pisani za svijet koji više ne postoji. Svijet u kojem je dovoljno imati prostor, opremu i jednog zaposlenika pa da krene. Danas ti treba SEO, content marketing, CRM, SaaS pretplate, pravna zaštita intelektualnog vlasništva, i to sve prije nego što prodaš prvi proizvod. I nijedna od tih jedanaest mjera ne pokriva to. Jer je to nevidljivo. Ne možeš slikati SEO na Instagramu. Ne možeš pokazati poreznoj upravi da si platio SaaS. Ne možeš subvencionirati znanje koje nemaš.

A općina ima trideset i jedan milijun eura. Dvadeset i pet milijuna za ceste i kanalizaciju. Četiri i pol milijuna za administraciju. I šezdeset i pet tisuća za budućnost. Koji kurac. To nije proračun, to je poruka. Poruka da je infrastruktura važnija od ljudi koji bi tu infrastrukturu trebali koristiti. Da je asfalt politički isplativiji od poduzetnika. Da se na cestama glasa, a na subvencijama ne. I to je istina, ali je istina koja košta — jer bez poduzetnika, bez mladih ljudi koji su spremni riskirati, bez firmi koje stvaraju vrijednost, te ceste i kanalizacija će jednog dana voditi do praznih kuća. Do mjesta u kojem žive samo ljudi koji su dovoljno stari da ne moraju raditi i dovoljno bogati da ne moraju seliti.

Najapsurdniji dio je što je ovo bolji program od većine. Stvarno. Jedanaest mjera, transparentno objavljeno, fokus na zapošljavanje, čak i neki pokušaj da se pomogne početnicima. U usporedbi s općinama koje nemaju nikakav program, koje poduzetništvo tretiraju kao nešto što se događa samo od sebe, Kostrena je svjetlosne godine ispred. Problem je što je konkurencija globalna, a ne lokalna. I dok ti subvencioniraš kupnju laptopa za tisuću eura, netko u Berlinu dobiva dvadeset tisuća eura bespovratnih sredstava za prvu godinu poslovanja, mentorstvo, pristup investitorima i besplatan coworking. I pogodi tko će prije napraviti sljedeći startup koji će vrijediti milijun? Nije onaj s laptopom od tisuću eura.

I zato, dok čestitamo Općini Kostrena na programu, dok hvalimo trud i transparentnost, moramo si postaviti ono naivno pitanje koje boli: ako je ovo poticanje poduzetništva, zašto onda u Hrvatskoj i dalje imamo taj broj firmi koje propadaju kao i prije deset godina? Zašto su mladi ljudi i dalje u Irskoj, Njemačkoj, Nizozemskoj? Zašto se i dalje hvalimo subvencijama koje su male, spore i birokratske, umjesto da napravimo nešto što stvarno funkcionira? Odgovor je jednostavan: zato što je lakše napraviti program od jedanaest mjera nego promijeniti sustav. Lakše je dati šezdeset i pet tisuća eura nego priznati da je cijeli model subvencioniranja poduzetništva u Hrvatskoj zapravo socijalna politika prerušena u gospodarsku. I to je najtužnije od svega.

Jer poduzetnici ne trebaju milostinju. Poduzetnici trebaju tržište koje funkcionira, poreze koji su razumni, birokraciju koja ne ubija i infrastrukturu koja nije samo asfalt nego i digitalna. Trebaju pristup kapitalu, znanju, mrežama. A to se ne dobiva s jedanaest mjera i šezdeset i pet tisuća eura. To se dobiva samo ako netko, jednom, odluči da je poduzetništvo važnije od ceste. I to se, nažalost, neće dogoditi dok se na cestama glasa.

Jedina konstanta u hrvatskoj lokalnoj politici je sposobnost da se ista stvar radi na taj način i očekuje drugačiji rezultat.

Izvor: riportal.net.hr