Kvantni šarlatani i 24 milijuna dolara za maštu

Dvadeset četiri milijuna dolara prihoda zvuči kao uspješna godina za regionalnog ISP-a, ali u kvantnoj utrci to je sitniš koje jedva pokriva struju za hlađenje. D-Wave je upravo objavio Advantage2 sustav s 4400 kubita, prihod porastao 179 posto, a njihov CEO izjavljuje kako bi Nvidia trebala drhtati. U isto vrijeme, Cleveland Clinic simulira protein od 303 atoma na IBM-ovom Heronu, a Osaka University probija barijeru od 40 kubita koristeći 1024 H100 GPU-a. Sve to troši 12.5 kilowatta. Pitanje nije tko će pobijediti, već zašto itko uopće misli da ova utrka ima jednog pobjednika kada su svi trkači na različitim stazama, s različitim pravilima, a publika plaća ulaznice za spektakl čiji kraj ne vidi.

Kvantno računarstvo je postalo najskuplji tehnološki teatar apsurda u povijesti. S jedne strane imaš annealing pristup — D-Wave — koji se fokusira na optimizacijske probleme i koji, nakon godina obećanja, konačno pokazuje komercijalnu zrelost u rastu prihoda. S druge strane, gate-model utrka — IBM, Google, Rigetti — koja je postala ekvivalent gradnje katedrale u 21. stoljeću: svi znaju da će trebati stoljeće, ali nitko ne smije reći da ne vjeruje u Boga. D-Wave prodaje rješenja za logističke probleme, farmaceutsku optimizaciju, financijsko modeliranje. Njihov sustav troši 12.5 kW. Za usporedbu, klaster od 1024 H100 GPU-a koji Osaka University koristi za emulaciju kvantnog računala troši otprilike 700 kilowatta. To nije usporedba, to je dijagnoza.

Energetska efikasnost je tu ključna, ali ne kao tehnička specifikacija, već kao politički i ekonomski kompas. Kada jedan sustav troši pedeset šest puta manje energije od drugog da bi emulirao istu stvar, to više nije pitanje tehnologije. To je pitanje industrijske politike, strateškog ulaganja i, na kraju, opstanka. Zamislite da ste ministar energetike male europske države. Imate ograničenu mrežu, cijene struje rastu, a Silicon Valley viče da morate ulagati u AI koji će vam pojesti infrastrukturu za doručak. I onda vidite da kvantni annealing već danas rješava stvarne probleme s potrošnjom jedne veće vile, dok gate-model još uvijek troši kao četvrt grada da bi simulirao protein. Koji kurac ste trebali odlučiti? Naravno, uložiti u ono što je glasnije, a ne pametnije.

Ovdje dolazimo do srži problema: kvantno računarstvo nije tehnološka utrka, već marketinški rat za budžete. CEO D-Wavea kaže da bi Nvidia trebala drhtati. Zašto? Zato što kvantno računalo od 12.5 kW potencijalno može obaviti određene optimizacijske zadatke brže i jeftinije od gigantskog GPU klastera. Ali to "potencijalno" je najskuplja riječ u ovom sektoru. Ona košta milijarde ulaganja, stotine istraživačkih radova i cijelu generaciju vjerovanja. Nvidia ne drhti. Nvidia prodaje lopate i ašove zlatnoj groznici, a kvantni sektor je tek još jedan kopač koji će možda — možda — pronaći zlato za deset godina. Dok to ne učini, trebat će mu grafičke kartice da simulira samog sebe. To je biznis savršenstva.

Simulacija Trp-cage proteina od 303 atoma na IBM Heron r2 u Cleveland Clinicu je nevjerojatno impresivna. To je prava, znanstvena primjena koja može promijeniti razvoj lijekova. Ali pitanje je koliko je to primjenjivo izvan laboratorija s neograničenim budžetom. I koliko je to zapravo korak prema općoj kvantnoj nadmoći, a koliko samo vrlo skup način da se dobije taj rezultat koji će klasični superračunali postići za pet godina jeftinije. Gate-model kvantna računala su kao Ferrari koji se sastavlja u garaži entuzijasta: svaki dio je ručno rađen, svaki test je spektakl, ali ne znaš hoće li ikad izaći na autocestu. A annealing pristup je kao pouzdani dizel kamion koji već danas prijevozi teret, ali ga nitko ne fotografira za naslovnicu.

Ova podjela nema veze s tehnologijom, a sve s ljudskom psihologijom i ekonomijom. Mi volimo priču o revolucionarnom, o skoku u nepoznato. Zato ulažemo u gate-model. Ali kao društvo, trebamo rješenja za probleme koji postoje danas — optimizaciju opskrbnih lanaca, smanjenje potrošnje energije, dizajn novih materijala. Zato annealing polako, ali sigurno, gradi prihod. Jedan je spektakl. Drugi je rad. A povijest tehnologije puna je spektakla koji su završili u muzeju, i rada koji je promijenio svijet, a da nitko nije znao ime izumitelja.

Što to znači za nas, koji gledamo s margine? Prvo, da svaka država ili regija koja planira "kvantnu strategiju" mora početi od pitanja energije. Ako ne možete priuštiti potrošnju velikog GPU klastera, annealing je jedini realan ulazak u igru. Drugo, da komercijalna zrelost nije isto što i znanstveni napredak. D-Wave je komercijalno zreliji, ali to ne čini njihov pristup superiornijim za sve probleme. I treće, najvažnije, da će pravi test biti kada se ove dvije staze sudare u stvarnom svijetu. Kada farmaceutska tvrtka mora odabrati između jeftinijeg, specijaliziranog annealing rješenja i skupog, općeg gate-model sustava koji obećava više, ali kasni. Tada ćemo vidjeti tko drhti.

Trenutno, svi prodaju maglu. Jedni maglu o budućoj, općoj nadmoći. Drugi maglu o praktičnoj, specijaliziranoj primjeni danas. A mi, kao društvo, plaćamo ogromne račune za struju da bismo gledali tu maglu. Možda je vrijeme da prestanemo gledati i počnemo tražiti dimnjak u kojem nestaje novac. Jer budućnost je možda kvantna, ali računi su vrlo klasični, i dospijevaju svaki mjesec.

Izvor: quantumcomputingreport.com

Izvor: manual

Izvor: manual