Ljeto na Školjiću: četrdeset i šest radionica i nijedan kreten s pitch deckom

Četrdeset i šest radionica u dvadeset i pet dana na Školjiću, i nijedna ne uključuje "kako postati influencer u tri koraka" — to je vijest koja bi u normalnom svijetu prošla kao obična najava ljetnog programa, ali u svijetu u kojem roditelji plaćaju tisuće eura za kampove gdje djeca crtaju NFT-ove, ovo je reklama za normalnost.

Centar tehničke kulture Rijeka, onaj stari prostor na Školjiću koji je generacijama mirisao na lemilicu i lak za makete, od 15. lipnja do 10. srpnja postaje ono što bi svaki grad trebao imati, a rijetki imaju: mjesto gdje djeca ne konzumiraju sadržaj, nego ga stvaraju. Robotika, umjetna inteligencija, astronomija, sport — sve to stoji u najavi, i sve to zvuči kao popis stvari koje su nekad bile normalan dio odrastanja, dok ih nismo zamijenili ekranima i aplikacijama koje djeci prodaju iluziju kreativnosti umjesto same kreativnosti.

Jebote, sjetim se vremena kada je "radionica" značila da uzmeš šrafciger u ruke, a ne da otvoriš novi tab u browseru. Kada je programiranje podrazumijevalo da moraš razumjeti što se događa ispod haube, a ne da znaš koji prompt da ukucaš u ChatGPT da ti napiše domaću zadaću. Ove radionice na Školjiću, ako su išta nalik onome što je Centar tehničke kulture radio zadnjih trideset godina, vjerojatno su jedino mjesto u Rijeci gdje dijete može naučiti da tehnologija nije magija, nego inženjering. Da AI ne radi zato što "ima osjećaje", nego zato što je netko napisao 400 tisuća linija koda i potrošio pet godina na trening modela.

A astronomija? Koji kurac, u svijetu u kojem pola ljudi misli da je Zemlja ravna ploča koju čuvaju reptiloidi, radionica gdje dijete kroz teleskop vidi Jupiterove mjesece i shvati da postoje stvari veće od njegovog Instagram profila — to nije edukacija, to je cjepivo protiv gluposti. Svaka takva radionica je metak u čelo teorijama zavjere, jer ništa ne ubija iracionalnost kao činjenica da se nebo ne ponaša onako kako ti želiš da se ponaša.

Ono što je posebno zanimljivo u ovoj priči nije broj radionica — četrdeset i šest je respektabilno, ali nije rekord — nego činjenica da se sve događa u prostoru koji je država desetljećima ignorirala, dok su istovremeno milijuni eura odlazili u projekte koji su na papiru izgledali sjajno, a u stvarnosti su završili kao još jedan "pametni grad" koji se svodi na besplatni WiFi na Korzu. Centar tehničke kulture Rijeka je preživio sve: tranziciju, recesiju, koronu, i entuzijazam ljudi koji su radili besplatno jer su vjerovali da dijete koje zna zalemiti LEDicu ima bolje šanse u životu od djeteta koje zna samo swipeati.

I tu dolazimo do dijela koji boli. Dok su škole zatvarale radionice i prodavale opremu jer "nema interesa" (čitaj: nema novca za stručnjake), ekipa s Školjića je radila s opremom starom dvadeset godina i entuzijazmom koji se ne može kupiti na tenderu. Dok su ministarstva najavljivala "digitalnu transformaciju obrazovanja" koja se svodila na tablete u razredima i aplikacije koje nitko nije znao koristiti, ovdje su djeca učila kako se pravi robot koji stvarno vozi, a ne onaj virtualni koji postoji samo u app storeu.

Ako je AI toliko pametan, zašto mu treba milijardu dolara i server na Islandu da nauči ono što jedno dijete na Školjiću nauči za dva tjedna — da je greška normalan dio procesa, da se stvari ne događaju same od sebe, i da je najbolji način da nešto shvatiš da to napraviš svojim rukama, zajebeš, pa napraviš ponovo? Ove radionice ne prodaju magiju. Ne obećavaju da će dijete postati "genijalac" nakon tri dana. One nude ono najvrednije u svijetu instant-zadovoljstva: strpljenje i proces.

Četrdeset i šest radionica je četrdeset i šest prilika da se djetetu pokaže da svijet nije gotov proizvod koji treba konzumirati, nego mjesto koje treba razumjeti i mijenjati. Robotika nije samo programiranje, to je učenje da se stvari kreću po zakonima fizike, a ne po tvojim željama. Astronomija nije samo gledanje u zvijezde, to je lekcija iz perspektive: ti si točka na planeti koji je točka u galaksiji koja je točka u svemiru — i tvoji problemi su, objektivno, manji nego što misliš.

I dok negdje drugdje djeca plaćaju tisuće eura za kampove gdje im prodaju "leadership skills" i "mindfulness" kroz aplikaciju, na Školjiću djeca za džeparac dobiju priliku da naprave nešto stvarno. Da se uprljaju. Da se iznerviraju kad im kod ne radi, pa shvate da je to normalno. Da dožive onaj trenutak kad stvar proradi i osjete ponos koji ne možeš kupiti ni na jednoj platformi.

Naravno, ovo nije vijest koja će skupiti milijun pregleda. Nema drame, nema sukoba, nema skandala. Samo gomila klinaca koji će provesti dvadeset i pet dana radeći nešto korisno, dok njihovi vršnjaci negdje drugdje gledaju TikTok i uvjeravaju se da je život serija kratkih videa bez konteksta. Ali upravo zato ovo treba pisati. Jer jedini način da normalnost pobijedi nije da vičeš, nego da je prakticiraš. I to glasno.

Centar tehničke kulture Rijeka, s četrdeset i šest radionica i budžetom koji bi u Silicijskoj dolini potrošili na jedan team lunch, radi ono što bi cijeli obrazovni sustav trebao raditi: uči djecu da je svijet moguće razumjeti, a ne samo konzumirati. I to, u svijetu gdje se pamet mjeri brojem followera, a ne sposobnošću da nešto napraviš svojim rukama, nije samo radionica. To je otpor.

Ako moraš objasniti zašto je četrdeset i šest radionica na Školjiću važno, vjerojatno nisi nikad vidio dijete koje je napravilo svoj prvi robot. I zato, umjesto da pišem o tome kako je "budućnost u AI-ju", pišem ovo: budućnost je u rukama klinca koji zna zašto mu se motor ne okreće, i ima strpljenja da to popravi. Sve ostalo je šum.

Izvor: fiuman.hr