MacBook Neo je rasprodan, a školske godine tek počinje — što to govori o našem odnosu s tehnologijom

Dvije tisuće eura za laptop koji će za godinu dana biti zastario, a za dvije biti spori od novog modela telefona. To je cijena koju su roditelji spremni platiti, a studenti zadužiti, samo da ne budu oni koji dolaze na predavanje s nečim što izgleda kao da je preživjelo pad iz aviona. Apsurd nije u cijeni — apsurd je u tome što je potpuno racionalan. Jer u ekonomiji statusa i straha, najskuplja opcija je često i najjeftinije rješenje. Strah od isključenosti, od nekompatibilnosti, od onog trenutka kad profesor kaže "instalirajte ovaj softver" a tvoj stari ThinkPad se samo nasmiješi i ugasi. To košta. I Apple to zna.

Prodaja koja premašuje zalihu nije slučajnost, to je savršeno izveden koncert umjetne nestašice, psihologije straha i društvenog pritiska. Nije da tvornica u Šangaju ne može proizvesti dovoljno aluminijskih kutija s logom — nego ne smije. Jer čim postane dostupno, gubi se ona magična aura nečega što moraš uhvatiti dok je vruće. To je taj princip po kojem dileri dilaju — prva doza je jeftina, čak i besplatna. Ovisnost se naplaćuje kasnije. Ovdje je prva doza MacBook, a ovisnost je cijeli ekosustav: AirDrop, iMessage koji zelenim mjehurićima kažnjava one s Androidom, magično sinkronizirani Keychain. Jednom uđeš, izlaz je bolan i skup.

Pitanje je jednostavno: zašto uređaj namijenjen učenju i stvaranju mora biti luksuzni simbol statusa? Zašto je prihvatljivo da student započne akademsku putovanje s dugom od nekoliko tisuća eura samo zato što je operacijski sustav na njegovom alat elegantniji? Odgovor leži u temeljnoj promjeni prirode obrazovanja — ono više nije o stjecanju znanja, nego o proizvodnji sadržaja. Laptop nije alat za pisanje seminarskih, nego za renderiranje videa za TikTok, za dizajniranje grafika za Instagram, za streaming predavanja na Twitchu. Performanse su postale važnije od suštine. A ništa ne performa bolje od sjajnog Apple loga u kutu ekrana.

Industrija je to prepoznala i prilagodila se. Marketing ne prodaje procesore i RAM, prodaje osjećaj pripadnosti, kreativnost, čak i moralnu superiornost. Kupujete proizvod koji je "drugačiji", koji "razmišlja drugačije". Ironija je gorka — masovno proizvedeni uređaj koji se prodaje u milijunima primjeraka uspijeva uvjeriti svakog pojedinog kupca da je upravo on taj koji je izabrao biti drugačiji. To je genijalno. To je jezivo.

A što se događa s onima koji ne mogu pratiti taj tempo? Oni postaju digitalni siromašni. Ne u smislu da nemaju pristup internetu, nego u smislu da im pristup sporije radi, da se aplikacije za kolaboraciju zakucavaju, da videokonferencije izgledaju kao pixelirana noćna mora. U vrijeme kada se sve od predavanja do ispita odvija online, imati sporiji laptop nije samo neugodnost, to je ozbiljan hendikep. Javne ustanove i škole pokušavaju nadoknaditi jaz besplatnim tabletima ili zastarjelim laboratorijima, ali to je kao ponuditi slamnati štap čovjeku koji se bori s mačem. Tehnologija se razvija eksponencijalno, a proračuni za obrazovanje linearno. Rezultat je predvidljiv — jaz se širi.

Tu dolazimo do srži problema: tehnologija je postala obvezna, ali nije postala javno dobro. Ona je u vlasništvu privatnih korporacija čiji je jedini cilj maksimizacija profita. Apple, Microsoft, Google — one ne prodaju alate, one prodaju pretplate, ekosustave, ovisnost. Školske licence i popusti su samo ulazna droga. Student koji danas dobije popust na MacBook, sutra će raditi u firmi koja koristi isključivo Apple ekosustav i tražiti plaću koja će mu omogućiti da kupi sljedeći model. Ciklus je zatvoren.

Moguće rješenje? Apsurdno je jednostavno, a zato i neostvarivo: standardizacija. Zamislite svijet u kojem sve obrazovne institucije zahtijevaju da softver mora raditi na svim uređajima koji zadovoljavaju određene, javno dostupne specifikacije. Zamislite svijet u kojem se studentski rad procjenjuje po kvaliteti ideja, a ne po fidelityju renderiranog videa. To bi zahtijevalo revoluciju u načinu na koji industrija radi i u načinu na koji društvo razmišlja o tehnologiji. Šanse za to su približne nuli.

Dok čekamo tu revoluciju, roditelji će i dalje stiskati zube i klikati "kupi", studenti će i dalje pretraživati financijske opcije za najnoviji model, a Apple će i dalje s vrhunskom preciznošću balansirati između nestašice i prekomjerne ponude. Jer najbolji način da prodaš nešto skupo je da uvjeriš ljude da to zapravo ne mogu priuštiti — ali moraju.

Tržište ne laže. Ono samo brutalno reflektira naš strah, našu taštinu i našu očajničku želju da pripadamo. MacBook Neo nije rasprodan zbog svojih tehničkih specifikacija. Rasprodan je jer je postao ulaznica za klub u koji svi žele, a nitko ne smije priznati da je cijena članarine apsurdna.

Izvor: zdnet.com