Dvadeset i tri godine je dovoljno da se nauči da popularizacija znanosti ne znači samo radionice za djecu

Festival znanosti je opet tu, s temom "Energija", i besplatnim programima diljem Rijeke. To je divno. To je plemenito. To je apsolutno neophodno u društvu gdje prosječan građanin više vremena provodi skrolajući TikTok nego razmišljajući o tome otkud mu struja u utičnici. Ali postoji jedan mali, perverzni detalj u ovoj priči o znanosti za sve: mi živimo u vremenu kada je znanost postala najmoćniji alat za stvaranje nove aristokracije, a javni diskurs o njoj se svodi na slatke radionice o solarnim ćelijama. Dok se u jednoj dvorani djeci objašnjava kako vjetrenjač proizvodi struju, u drugoj zgradi, možda samo nekoliko ulica dalje, neki CEO ili vladin odbor donosi odluke o tehnologijama koje će preoblikovati našu stvarnost na temelju znanosti koju nitko od nas ne razumije dovoljno da bi je propitivao. To nije slučajnost. To je dizajn.

Razmislimo o toj temi, "Energija". Nije riječ samo o fizici. To je najsnažnija metafora našeg doba. Financijska energija, podatkovna energija, pažnja kao energija. Korporacije koje upravljaju našim digitalnim životima razumiju tu jednadžbu bolje od ijednog fizičara: oni uzimaju našu ljudsku energiju — vrijeme, kreativnost, podatke — pretvaraju je u algoritamsku prediktivnu moć, a zatim nam je prodaju natrag u obliku personaliziranih oglasa ili pretplata. To je najprofitabilniji oblik energije ikada izmišljen. A mi, kao društvo, trošimo svoju intelektualnu energiju raspravljajući hoće li net-zero ciljevi biti postignuti do 2050., dok istovremeno dopuštamo da se stvarni izvori moći koncentriraju u rukama entiteta čiji radni model temelji na eksploataciji pažnje i neznanja. Festival znanosti trebao bi imati radionicu pod nazivom "Kako prepoznati kada te neki algoritam milijardera tretira kao izvor jeftine sirovine". To bi bila popularizacija znanosti.

Ovdje dolazimo do srži problema. Popularizacija znanosti u 21. stoljeću postala je oblik zabave, čak i terapije. Osjećamo se pametno i dobro jer smo posjetili predavanje o kvantnom računarstvu, ali ne postavljamo pitanje tko će imati pristup tim računalima i za koju svrhu. Naučimo djecu sastaviti jednostavni krug, ali ih ne naučimo što je to digitalni otisak i kako će ga korporacije koristiti da predvide njihovu budućnost. To je kao da učiš nekoga kako se sije pšenicu, ali ne spominješ da će netko drugi vlasništvom nad mlinom kontrolirati cijenu kruha. Znanost bez kritičke etike i razumijevanja moći je samo sofisticirana igračka. A mi smo postali vrlo dobri u izradi igračaka.

Pogledajmo, na primjer, područje umjetne inteligencije. Svaki drugi članak u medijima je "popularizacija" — evo kako ChatGPT piše pjesmu, evo kako DALL-E crta sliku. To je zabavno. To je čarolija. A potpuno odvlači pažnju od pitanja poput: tko posjeduje ogromne računske resurse potrebne za treniranje tih modela? Koje su energetske potrošnje tih operacija i tko ih plaća? Kako se odlučuje o podacima na kojima se ti sustavi uče, i čiji su predrasude u njih ugradene? Popularizacija koja zaobilazi ta pitanja nije edukacija. To je PR kampanja za jednu vrstu tehnološke moći. Prava znanost ne boji se pitanja "zašto" i "za koga". Zabavna znanost često hoće.

I ne, ovo nije napad na festival niti na ljude koji ga organiziraju s najboljim namjerama. Naprotiv. To je poziv da se ta plemenita namjera podigne na razinu koja odražava kompleksnost svijeta u kojem živimo. Ako je tema "Energija", gdje je rasprava o energetskoj neučinkovitosti proof-of-work kriptovaluta koje troše više struje od cijelih država? Gdje je analiza kako veliki tech giganti koriste ugovore o zelenoj energiji za "greenwashing" svoje dominacije? Gdje je dekonstrukcija politike subvencija za obnovljive izvore i tko na njima stvarno profitira? To su teške, neugodne teme. One ne rezultiraju slatkim, dijeljivim sadržajem na društvenim mrežama. Ali one jesu znanost — znanost o društvu, moći i ekonomiji.

Jer znanost nikada nije postojala u vakuumu. Ona je uvijek bila proizvod svog vremena, financiranja i društvenih prioriteta. Renesansni mecene nisu bili filantropi iz čiste ljubavi prema znanju; bili su investitori u prestiž i moć. Današnji digitalni mecene — Musk, Bezos, Zuckerberg — ulažu milijarde u znanstvene projekte, od svemirskih letova do istraživanja mozga. To je sjajno. To je također iznimno moćan alat za oblikovanje agende: odlučuju koja znanost je seksi, koja je vrijedna pažnje, a koja će ostati u sjeni bez financiranja. Popularizacija znanosti koja ignorira tu političku ekonomiju znanja riskira da postane samo šegrt tog sistema, koji objašnjava svijet onako kako ga moćnici žele prikazati.

Što, onda, trebamo? Ne manje popularizacije, nego više — i hrabrije. Trebamo popularizaciju koja ne boji se kompleksnosti, koja ne prodaje znanost kao seriju čarobnih trikova, već kao najmoćniji alat za razumijevanje i, konačno, za preuzimanje kontrole nad vlastitom sudbinomom. Trebamo da se u Rijeci, pored radionica o vulkanima, održi i panel o algoritamskom upravljanju gradom i energetskoj učinkovitosti javne rasvjete. Trebamo da se mladi ne upoznaju samo sa zakonima termodinamike, već i sa zakonima intelektualnog vlasništva koji određuju tko može koristiti znanje koje su oni sami stvorili. To je znanost za gradane. To je znanost koja osnažuje.

Inače, riskiramo da će festivali znanosti postati samo još jedna vrsta spektakla u društvu spektakla. Lijepo je vidjeti iskre u Van de Graaff generatoru. Još je ljepše razumjeti kako ne dopustiti da ti ista logika koja stvara tu statičku elektricinu iscrpi tvoj život, vrijeme i budućnost, pretvarajući ih u profit za nekoga tko sjedi u uredskoj zgradi tisuću milja dalje. Energija je tema. Pravo pitanje je: tko je njen gospodar, a tko njen izvor? Ako popularizacija znanosti ne pomaže publici da razlikuje ta dva, onda nije ispunila svoju najdublju svrhu. Bila je samo zabava. A svijet u kojem živimo više ne može sebi priuštiti da znanost bude samo zabava. Previše je toga u igri. Previše energije.

Izvor: riportal.net.hr