Malezija i njenih dvjesto milijardi dolara poluvodičkog izvoza

Dvjesto milijardi dolara je brojka koja miriše na budućnost izgrađenu od silicija, bakra i kineskog radnog vremena koje ne poznaje praznike. Malezija, zemlja koja je desetljećima bila servis za sklapanje tuđih ambicija, sad najavljuje da će njene tvornice izbaciti toliku vrijednost čipova da bi i Nvidia pocrvenjela. Samo što nije pocrvenjela — dionice su joj porasle, jer kad netko drugi radi za tebe, a ti uzimaš maržu, to se zove dobra investicija.

Malezijska poluvodička industrija nije nastala jučer. Ona je stari, izlizani, ali funkcionalni motor koji već pola stoljeća vrti iste stvari: jeftina radna snaga, strateška lokacija, porezne olakšice koje bi i poreznik poželio. Samo što je sad na motor natovaren teret koji ga može slomiti — ili pretvoriti u nešto što prijeti cijeloj globalnoj hijerarhiji. Jer kad Malezija kaže da će izvesti poluvodiče u vrijednosti dvjesto milijardi dolara, to nije brojka iz marketinga. To je brojka koja govori: hej, svijete, vi ste nas desetljećima koristili kao skladište, a sad smo mi postali kuhinja.

U svijetu poluvodiča, Malezija je dugo bila onaj tip koji na party donese grickalice — uvijek tu, uvijek koristan, ali nitko ga ne zove za stol. Sklapanje, testiranje, pakiranje. Poslovi koji su zahtijevali prste, ne mozak. I onda se dogodilo nešto što se obično događa kad predugo gledaš u tuđu plaću — shvatiš da i ti možeš raditi istu stvar, samo s više profita. Malezija nije izmislila poluvodiče. Nije izmislila ništa novo. Samo je shvatila da je jeftinije proizvoditi čipove nego ih uvoziti, pogotovo kad imaš infrastrukturu koja je već postavljena, a radnike koji su već obučeni.

Ali tu dolazi problem. Jer dvjesto milijardi dolara nije samo brojka. To je i cilj koji privlači pažnju. A pažnja u svijetu poluvodiča znači jedno: geopolitiku. Sjedinjene Američke Države već godinama pokušavaju vratiti proizvodnju kući, Europa gradi svoje tvornice, Kina kopa rupice u zakonu da bi dobila što više. I sad Malezija, mala zemlja na pola puta između svih, kaže: ja ću izvoziti koliko vi svi zajedno. To nije ambicija. To je izazov na koji će netko odgovoriti.

Pogledajte samo kako to izgleda iz perspektive investitora. Dvjesto milijardi dolara je iznos koji bi kupio pola Hrvatske, uključujući i dugove. Ali u svijetu poluvodiča, to je iznos koji pokriva možda tri godine istraživanja i razvoja za jednu kompaniju. Jer poluvodiči nisu kao čips — ne možeš ih proizvoditi u garaži s tri frenda i jednim reflow ovenom. Za svaki novi čip trebaš tvornicu koja košta kao deset nebodera, vodu koja je čišća od one u Lourdesu, i struju koja bi napajala mali grad. Malezija ima sve to. Pitanje je samo koliko dugo.

I tu dolazimo do onoga što nitko ne želi reći naglas. Malezijska poluvodička industrija je uspješna, ali je i krhka. Jer ovisi o lancima opskrbe koji su se u zadnjih pet godina pokazali krhkima kao staklo. Ovisi o američkim patentima, japanskim strojevima, nizozemskim litografskim sustavima. Ako bilo tko od tih povuče ručicu, cijeli se kula od karata sruši. I onda dvjesto milijardi postane dvjesto milijardi minus sve što nisi mogao proizvesti jer ti je netko zabranio uvoz maske za fotolitografiju.

Ali najljepši dio cijele priče je ironija. Dok Malezija grabi prema dvjesto milijardi, ostatak svijeta se dere oko toga tko će kontrolirati proizvodnju. Sjedinjene Države su uvele sankcije Kini, Kina je odgovorila vlastitim čipovima, Europa je u panici jer nema ništa. A Malezija, mirna, tiho, sklapa čipove za sve njih. I naplaćuje ih svima. Jer u svijetu poluvodiča, jedino pravilo je: tko ima tvornicu, taj ima i pregovaračku moć. A Malezija ima tvornica koliko hoćeš.

Naravno, postoji i druga strana medalje. Ta brojka od dvjesto milijardi dolara nije samo izvoz. To je i uvoz — uvoz strojeva, materijala, znanja. Malezija je i dalje neto uvoznik poluvodičke opreme, što znači da veliki dio tog novca odlazi natrag u zemlje koje su joj prodale alate. Ali to je normalno. To je kako funkcionira globalna ekonomija. Nitko ne proizvodi sve sam. Čak ni Malezija, koja sad misli da može.

I što to znači za nas? Za Hrvatsku, koja ima jednu tvornicu poluvodiča koja je više muzej nego proizvodni pogon? Ništa. Apsolutno ništa. Osim što je još jedan podsjetnik da se u svijetu događaju stvari koje mi ne radimo. Dok Malezija gradi tvornice i izvozi stotine milijardi, mi se hvalimo kako smo digitalizirali zdravstveni sustav. I to je u redu. Nismo mi zemlja poluvodiča. Mi smo zemlja turizma i usluga. Ali ponekad, kad vidiš brojke poput ovih, pomisliš: koji kurac, mogli smo i mi nešto.

Jer u svijetu poluvodiča, jedina konstanta je promjena. Malezija je to shvatila prije trideset godina, kad je počela ulagati u infrastrukturu i obrazovanje. Danas, kad drugi grade zidove i sankcije, Malezija gradi mostove. I to je jedina strategija koja funkcionira. Ne biti najjači, nego biti najpametniji. I biti tamo gdje je novac, prije nego što ga netko drugi uzme.

Dvjesto milijardi dolara je brojka koja će se vjerojatno ostvariti. I onda će netko drugi reći: pa dobro, to je bilo očekivano. I bit će u pravu. Jer u svijetu poluvodiča, jedino što je neočekivano je kad netko ne uspije. A Malezija, čini se, ne planira usporiti. Samo što će, kad dosegne tu brojku, shvatiti da je to tek početak. Jer dvjesto milijardi je puno. Ali u svijetu poluvodiča, to je samo jedan korak prema sljedećem.

Izvor: bloomberg.com