Mali sateliti, velika sranja

Pedeset godina lansiraš stvari u svemir veličine autobusa, trošiš gorivo kao da je raketa napravljena od novčanica, a onda se pojavi netko iz MIT-a i kaže — možemo i s kuvertom. Doslovno. Satelit veličine aktovke koji se kreće brže i troši manje od onih milijun dolara vrijednih prokletih limenki za sodu što su ih velike svemirske agencije slale u orbitu od šezdesetih. Pas mater.

Razumijem da je svemir velik. Razumijem da je fizika komplicirana. Ali kad čuješ da su istraživači s MIT-a razvili novi pogonski sustav koji male satelite čini i brzima i učinkovitima, prvo što pomisliš je — čekaj, znači dosad su bili spori i neefikasni? I to smo plaćali porezom? Jebeno.

Nije da nismo znali. Svaka misija od Apolloa nadalje bila je spektakularna demonstracija inženjerskog genija koji je koštao kao da gradiš most do Mjeseca od zlata. A sad ti netko kaže da cijeli taj cirkus može stati u kovčeg za prijenosno računalo. da je netko, negdje, lagao o potrebi za veličinom. Jer veličina u svemiru nije bila pitanje fizike — bila je pitanje politike, ugovora i lobija koji su živjeli od toga da rakete budu velike, skupe i spore.

Ako je ovaj novi sustav stvaran, a MIT nema naviku objavljivati stvari koje ne rade, onda se otvara pitanje koje nitko ne postavlja: zašto smo dosad trošili milijarde na pogonske sustave koji su bili teški kao kuća i neučinkoviti kao hrvatski javni sektor? Odgovor je jednostavan — jer smo mogli. Jer je postojala infrastruktura, lanci opskrbe i navika. I jer nitko nije pitao: a što ako smanjimo?

Evo što se dogodi kad smanjiš. Mali sateliti, takozvani CubeSatovi, dosad su bili korisni za jedno — slikanje Zemlje i slanje poruka koje kasne dvije sekunde. Bili su spori, tromi, nesposobni za bilo što ozbiljno. Kao prvi laptopi. Kao prvi pametni telefoni. Kao moj prvi modem od 14.4 kbps koji je zviždao kao da ga kolju. Svi su rekli: ovo je budućnost. Bila je. Ali je trebalo trideset godina da postane upotrebljiva.

Sad ti istraživači s MIT-a kažu: možemo promijeniti putanju, možemo ubrzati, možemo kočiti. I to bez da potrošimo pola tone goriva. Ako je to istina, onda se cijela ekonomija niskih orbita mijenja. Ne više jedna velika, skupa svinja koja visi iznad tvoje glave, nego roj malih, brzih, jeftinih komaraca koji mogu sve — od interneta do špijuniranja do praćenja vremenskih prilika. I naravno, netko će ih prodati vojskama. I naravno, netko će ih prodati kompanijama. I naravno, netko će reći da je to za tvoje dobro.

U svemiru, kao i u svemu drugome, ono što zvuči previše dobro da bi bilo istinito — obično jest. Ali povremeno, jednom u desetljeću, netko napravi nešto što promijeni pravila igre. Ovo bi moglo biti to. Jer ako možeš staviti učinkovit pogonski sustav u nešto veličine aktovke, onda možeš staviti i kameru, i senzor, i antenu, i računalo. I odjednom, svemir nije više rezerviran za države s budžetima većim od BDP-a manjih država.

Postaje tvoj. Moj. Naš. I to je zastrašujuće. Jer sada svatko s dovoljno novca i malo inženjerske pameti može lansirati nešto u orbitu. I pitanje nije što će oni tamo raditi, nego tko će ih kontrolirati. Jer dosad je kontrola bila jednostavna — ako si imao dovoljno novca za lansirati, imao si dovoljno novca da te se čuje. Sad ćeš imati tisuće malih, tihih, brzih stvari koje lete iznad tvoje glave i šalju podatke nekome tko ih plaća.

I dok ti razmišljaš o tome, netko već testira prototip. Netko već broji novac. Netko već planira kako će ovo prodati kao rješenje za sve probleme čovječanstva. A pravo pitanje — tko će platiti kad se pokvari — ostat će neodgovoreno. Jer u svemiru, kao i u životu, stvari se kvare. I onda ih netko mora popraviti. A s ovom veličinom, popravak više nije opcija.

Jednostavno ih zamijeniš. I baciš stari. U svemir. Gdje ostaje zauvijek. K'o one plastične vrećice u oceanu, samo skuplje i brže. Ali hej, barem ćeš imati brži internet. I bolje vremenske prognoze. I više špijunskih satelita iznad glave.

Što bi bez toga?

Izvor: news.mit.edu