Meta imenuje novog CISO-a. Iz PayPala i Qualtricsa. Klasika.

Sigurnosni stručnjak koji je preživio PayPal i Qualtrics dolazi čuvati najveću svjetsku tvornicu podataka. Nije loš CV, ali pitanje je što točno čuva. Jer kad kompanija koja zarađuje na tvojim očnim jabučicama i tapkanju po ekranu zaposli nekoga tko je proveo godine gradeći sigurnosne sustave za platforme koje doslovno barataju novcem — to nije znak brige za tvoju privatnost. To je znak da imaju što skrivati.

A imaju. I to puno.

Dvije milijarde ljudi dnevno koristi njihove usluge. Dvije milijarde ljudi koji ostavljaju tragove — što vole, što mrze, kome se smiju, čega se boje, s kim spavaju, što jedu za doručak, u što vjeruju, na što su spremni potrošiti novac. To je najvrjedniji skup podataka u povijesti čovječanstva. Vredniji od svih zlata u Fort Knoxu, vredniji od svih naftnih polja u Saudijskoj Arabiji. I sad netko tko je čuvao novac dolazi čuvati to.

Jebote, pa to je kao da pozoveš najboljeg bravara u državi da ti osigura sef u kojem držiš tajne koje bi mogle srušiti vlade. Nije problem bravar. Problem je što imaš toliki sef.

Ali najzanimljiviji dio priče nije tko je došao. Najzanimljiviji dio je tko je otišao. Čovjek koji je proveo trinaest godina gradeći sigurnosnu infrastrukturu najveće svjetske reklamne mašine napušta brod. Trinaest godina. To je duže nego što traju neki brakovi, duže nego što traju diktature u manjim državama. I sad ga više nema.

Što zna kad netko s trinaest godina staža u firmi koja je preživjela skandale, istrage, svjedočenja pred Kongresom, milijardne kazne i javno linčovanje — odluči da je dosta? Možda je jednostavno umoran. Možda je dobio ponudu koju nije mogao odbiti. A možda zna nešto što mi ne znamo.

Jer u svijetu gdje sigurnost nije trošak nego investicija, promjena na čelu sigurnosti nije rutinska rotacija. To je signal. Ponekad je signal da se mijenja strategija. Ponekad je signal da dolaze teška vremena. Ponekad je signal da je netko procijenio da je bolje biti vani nego unutra kad krene sranje.

A sigurnosni incidenti u zadnjih par godina nisu bili sitnica. Cure podataka, hakovi, phishing napadi, deepfakeovi koji su varali čak i njihove vlastite sustave. Svaki put kad pukne neki propust, cijela industrija trgne glavom i pita se — kako je moguće da najbogatija kompanija na svijetu ima rupe u sigurnosti? Pa zato što sigurnost nije prioritet. Prioritet je rast. Prioritet je angažman. Prioritet je da što više ljudi provodi što više vremena na njihovim platformama. Sigurnost je usput.

I sad dolazi čovjek koji je dokazao da zna čuvati stvari. Ali hoće li mu dati da čuva? Hoće li mu dati veto na nove proizvode koji riskiraju privatnost? Hoće li mu dati budžet za sustave koji usporavaju rast? Hoće li mu dati ovlasti da kaže — ne, ovo ne možemo lansirati jer nije sigurno?

Neće.

Jer to nije kako funkcionira. CISO je u velikim tehnološkim kompanijama često figura koja postoji da bi se mogla pokazati prstom kad nešto krene po zlu. On je taj koji će sjediti pred Kongresom i objašnjavati zašto su podaci procurili. On je taj koji će pisati izvješća koja nitko ne čita. On je taj koji će potpisivati dokumente koje nitko ne provjerava.

Ali u međuvremenu, inženjeri će nastaviti lansirati značajke koje skupljaju više podataka nego što je potrebno. Produkt menadžeri će nastaviti tražiti pristup korisničkim podacima koji im ne trebaju. Marketinški timovi će nastaviti koristiti podatke na načine koje korisnici nisu odobrili. I kad sve padne, CISO će biti taj koji će reći — upozoravao sam vas.

A sad je to netko drugi. Netko tko je došao iz svijeta gdje sigurnost nije opcija nego uvjet poslovanja. U PayPalu, ako ti pukne sigurnost, ljudi ostaju bez novca. U Qualtricsu, ako ti pukne sigurnost, kompanije ostaju bez podataka o zadovoljstvu kupaca. Ali u Meti, ako ti pukne sigurnost, ljudi ostanu bez iluzije da imaju privatnost.

I to je ključna razlika. U prvom slučaju, sigurnosni propust ima trenutačnu, mjerljivu posljedicu — gubitak novca, gubitak povjerenja. U drugom slučaju, sigurnosni propust je samo još jedan dan u uredu. Jer korisnici su već odavno odustali od ideje da imaju privatnost. Oni su već prihvatili da je njihov život roba kojom se trguje. Oni su već pristali na uvjete koje nitko nije pročitao.

Zato je ovo zapošljavanje istovremeno i pametno i besmisleno. Pametno jer dovodi nekoga tko zna što radi. Besmisleno jer mu neće dati da radi ono što zna.

A možda je i to dio plana. Možda je cijela poanta imati nekoga tko je dovoljno kompetentan da ga se ne može ignorirati, ali dovoljno poslušan da neće stvarati probleme. Netko tko će pisati izvješća koja zadovoljavaju regulatore, ali neće zaustavljati proizvodnju. Netko tko će sjediti na sastancima i kimali glavom dok se donose odluke koje povećavaju rizik, ali će biti tu da pokupi krhotine kad rizik postane stvarnost.

To je najveća ironija moderne tehnologije. Najveće svjetske kompanije zapošljavaju najbolje sigurnosne stručnjake na planeti, a onda ih koriste kao ukras. Kao certifikat koji kaže — vidi, mi brinemo o sigurnosti. A u stvarnosti, brinu o rastu. Brinu o dionicama. Brinu o tome da kvartalni rezultati budu bolji od prošlogodišnjih.

Sigurnost je trošak. I uvijek će biti trošak dok ne postane kriza.

A tad je već kasno.

Izvor: thenextweb.com