Milodari, vjera i krađa: ekonomija povjerenja na goranskom testu

Dvije djevojke, osamnaest i dvadeset dvije godine, ukrale su škrabice iz dvije crkve na delničkom području. Zvuči kao jeftina vijest s lokalne policijske stranice, ali zapravo je dijagnoza puno dubljeg problema: crkva je, u svom najsiromašnijem obliku, postala bankomat na povjerenje. I netko je podigao gotovinu. Nije stvar u milodarima. Stvar je u tome što te dvije djevojke nisu provalile u sef, nisu hakirale PayPal račune, nisu izvele sofisticiranu prijevaru s kriptovalutama. Uzele su kutiju od kartona ili pleksiglasa u koju ljudi ubacuju kovanice i novčanice dok se mole, dok se nadaju, dok se boje. To je najstariji oblik transakcije na svijetu: ti meni daš malo, ja tebi dam osjećaj da si dobar čovjek. Problem nastane kad netko prekine taj dogovor. A da je netko prekinuo dogovor, jebote, nije ni čudo. Kad pogledaš strukturu svake crkve u Hrvatskoj — od one u Delnicama do one u centru Zagreba — naći ćeš taj obrazac: škrabica na ulazu, škrabica kod svijeća, škrabica za misu, škrabica za obnovu krova. Sve su to otvorene rupe kroz koje teče novac bez ikakve kontrole. Bez kamere koja gleda direktno u kutiju, bez dvostrukog ključa, bez inventure na dnevnoj bazi. To nije pitanje vjere, to je pitanje naivnosti. A naivnost je skupa. Pogotovo kad je riječ o instituciji koja bi, po definiciji, trebala biti najtransparentnija na svijetu — jer radi s tuđim povjerenjem i tuđim novcem. Ali crkve su desetljećima funkcionirale na principu "bog vidi sve", što je u praksi značilo "nitko ne vidi ništa". I sad se čude što netko iskoristi tu rupu. Ali najzanimljiviji dio priče nije krađa. Najzanimljiviji dio je reakcija. Dvije djevojke su uhićene, kazneno će odgovarati, mediji će napisati članak, ljudi će se zgražati na Facebooku. I svi će propustiti pitanje: zašto je netko uopće morao ukrasti milodare? Ne mislim na osobnu motivaciju — možda su gladne, možda su ovisnice, možda su samo mlade i glupe, tko će ga znati. Mislim na sistemsku motivaciju: zašto je crkva i dalje jedina institucija u kojoj se novac prikuplja na način koji je identičan onom iz srednjeg vijeka? Jer, hajmo biti iskreni, crkva nije siromašna. Katolička crkva u Hrvatskoj posjeduje nekretnine, zemljišta, šume, poljoprivredne površine, umjetnine, bankovne račune. Ali milodari su i dalje gotovina u kutiji. Zašto? Zato što je to najjeftiniji način prikupljanja novca — ne treba POS uređaj, ne treba račun, ne treba PDV, ne treba ništa osim kutije i povjerenja. A povjerenje je, kako vidimo, jeftina roba. I tu dolazimo do najgoreg dijela: reakcija će biti represivna, ne preventivna. Policija će pojačati ophodnje, župnici će zaključavati vrata, netko će instalirati kameru. Ali nitko neće postaviti pitanje: zašto milodari uopće postoje u ovom obliku? Zašto crkva ne uvede digitalno plaćanje? Zašto ne napravi transparentan sustav u kojem svaki vjernik zna koliko je prikupljeno i kamo je otišlo? Zato što bi to uništilo magiju. Magija milodara je u tome što je anoniman, što je spontan, što je između tebe i boga. Čim uvedeš broj računa i mjesečnu uplatu, to postane pretplata. A pretplata nije sveta. Pretplata je komunalna usluga. Ali evo što je ironično: ista ta crkva koja se ljuti zbog ukradenih milodara nema problem s time da se milodari koriste za obnovu fasada, za plaćanje računa za struju, za kupnju novih automobila župnicima. Ne kažem da je to loše — svi moraju od nečega živjeti. Ali kažem da je licemjerno ljutiti se na djevojke koje su uzele tisuću kuna iz kutije, dok institucija koja tu kutiju postavlja nema pojma koliko je u njoj bilo, tko je sve vadio i kad. Jer, realno, tko garantira da su te djevojke prve koje su uzele? Tko garantira da netko od crkvenih službenika nije već godinama vadio po sto kuna kad mu zatreba za gorivo? Nitko. I to je poanta. Sustav je toliko rupičast da je pitanje vremena kad će netko iskoristiti rupu. Ove dvije djevojke su uhvaćene. Ali koliko ih nije? I sad će netko reći: "Pa to su samo dvije kriminalke, nemoj ih opravdavati." Ne opravdavam ih. Kažnjivo je, jebote, i točka. Ali kažem da je problem dublji od dvije djevojke iz Delnica. Problem je u tome što smo navikli da institucije funkcioniraju na povjerenju, a povjerenje je u Hrvatskoj potrošna roba. Potrošili smo ga na političare, na banke, na crkve, na medije. I sad se čudimo kad netko potroši i milodare. Najgore od svega je što će ova priča završiti kao i svaka druga: djevojke će dobiti uvjetnu kaznu, crkva će instalirati kameru, policija će napisati izvještaj, i svi će nastaviti dalje kao da se ništa nije dogodilo. A trebalo bi se dogoditi nešto drugo: trebalo bi se postaviti pitanje zašto i dalje prikupljamo novac u kartonskim kutijama u dvadeset prvom stoljeću. Jer, , milodari nisu samo novac. Milodari su test. Test koliko vjeruješ instituciji kojoj daješ novac. I ove dvije djevojke su pokazale da je vjera u tu instituciju — barem u Delnicama — pala na ispitu. Ako moraš objašnjavati zašto tvoj sustav nije ranjiv, vjerojatno jest.

Izvor: fiuman.hr