Ministar turizma je izašao i rekao ugostiteljima da snize cijene za deset do dvadeset posto

Evo jednog od onih trenutaka kad se politika i ekonomija sudare u glavi čovjeka koji očito nikad nije držao štek u rukama, a kamoli pokušao izračunati maržu na crnom vinu koje je uvezao po cijeni koja raste brže od obećanja u predizbornoj kampanji. Ministar je, eto, odlučio da bi turistički sektor trebao pokazati odgovornost i sniziti cijene. Hvala bogu pa imamo nekoga tko će nas podsjetiti na etiku poslovanja dok istovremeno država diže PDV, trošarine na gorivo i sve ono što čini razliku između toplog obroka i hladnog sendviča na benzinskoj.

Pitanje koje je postavila sugovornica iz vijesti nije samo retoričko — ono je kirurški precizno. S kojim točno pravom netko tko nije platio kredit za opremu, tko nije pregovarao s dobavljačem ribe koji je digao cijene jer je gorivo poskupjelo, tko nije brojao kune u fiskalnoj blagajni u dva ujutro nakon što je zadnji gost otišao — određuje koliko netko smije naplatiti svoj rad? To nije pitanje. To je optužnica.

I tu dolazimo do srži problema. Cijene u ugostiteljstvu nisu odraz pohlepe, nego su zrcalo sustava koji funkcionira kao da je netko zaboravio uključiti ekonomiju u jednadžbu. Država diže troškove poslovanja kroz poreze i namete, banke dižu kamate na kredite, dobavljači dižu cijene jer im je struja skuplja, a onda netko dođe iz ministarstva i kaže: "Budite odgovorni, snizite cijene." To je kao da kažeš čovjeku koji tone da prestane disati jer previše troši kisik.

Najljepši dio ove priče je što se očekuje od privatnog sektora da bude društveno odgovoran dok javni sektor troši novac kao da sutra ne postoji. Dok se iz proračuna financiraju projekti koji nemaju nikakve veze s turizmom, dok se čekaju dozvole mjesecima, dok se infrastruktura raspada — ugostitelj bi trebao biti heroj i raditi za manje. Jer je to, eto, odgovorno.

A što bi se dogodilo da ministar stvarno uvede cijene? Imali bismo ono što se zove crno tržište, sivu ekonomiju, dogovaranje ispod stola i sve one lijepe stvari koje smo navodno ostavili u devedesetima. Jer kad država krene određivati cijene u privatnom sektoru, jedino što postigne je da pošteni propadnu, a oni koji su spretniji prežive na načine koje porezna ne vidi.

Nije lijepo gledati kako netko tko je proveo život u fotelji objašnjava ljudima koji rade šesnaest sati dnevno kako da vode posao. To nije samo bahatost. To je strukturno nerazumijevanje onoga što znači biti poduzetnik u Hrvatskoj. Dok se ne riješe osnovni problemi — nelikvidnost, spora administracija, visoki porezi — svaka priča o snižavanju cijena je samo još jedan čekić koji pada na glavu onoga tko već jedva stoji na nogama.

I tako ćemo opet imati sezonu u kojoj će svi pričati o cijenama, a nitko neće pričati o vrijednosti. Jer kad nemaš što ponuditi osim lokacije i osmijeha, cijena je jedino što ti preostaje. A kad ti netko još i tu cijenu pokuša odrediti — onda više nisi poduzetnik. Onda si samo netko tko radi za državu.

Jedina konstanta u hrvatskom turizmu je sposobnost da svake godine iznova budemo iznenađeni istim problemom. Ove godine je na redu cijena. Sljedeće će biti nešto drugo. A rješenje će opet izostati.

Izvor: fiuman.hr