Motociklistička matematika: brzina plus krivina minus mozak

Pedesetjednogodišnjak na Krku odlučio je da mu jutro nije dovoljno dramatično bez posjeta KBC Rijeka. Državna cesta D102 kod Njivica, motocikl riječkih tablica, auto koji je mirno stajao u krivo vrijeme na krivom mjestu — i eto ti savršene jednačine u kojoj je jedina nepoznanica bila hoće li se ozljede zvati teške ili kritične. Dobio je teške. Mogao je dobiti i posljednje počivalište, ali očito nije bio na listi za danas.

Ova vijest nije iznimka. Ova vijest je ponedjeljak na Krku. Ova vijest je svako ljeto, svaka cesta, svaki čovjek koji je uvjeren da je asfalt napravljen za njega, a svi ostali su samo prepreke koje se trebaju maknuti. I nije stvar u godinama — pedeset i jedna je dob u kojoj bi čovjek trebao znati da fizika ne pregovara. Niti u iskustvu — vjerojatno vozi motocikl duže nego što pola Hrvatske ima vozačke dozvole. Problem je u onom trenutku kad mozak kaže "stignem" a put kaže "ne stižeš, jebote". I put uvijek pobjeđuje.

Jer eto, čovjek u pedesetoj s motorom od dvadeset tisuća eura, opremom od još pet, i uvjerenjem da je on jedini koji zna voziti — to je arhetip koji poznaje svaka hitna u ovoj državi. Dolaziš na odmor, iznajmiš apartman, parkiraš auto, izvadiš motor, i odjednom si opet mlad. Krivine su tvoje, vjetar je tvoj, adrenalinski hit je besplatan. Osim kad nije. Osim kad naplatnica stigne u obliku betonskog zida, drugog vozila, ili običnog kamiona koji je imao drskosti biti na cesti u isto vrijeme kad i ti.

I onda krenu komentari. "Vozi polako." "Pazi na divljač." "Obuci se." Kao da je problem u brzini, a ne u procjeni. Kao da je problem u odjeći, a ne u odluci. Kao da će ti reflektirajući prsluk spasiti život kad uletiš u auto jer ti je procjena udaljenosti bila za koju sekundu prekratka. Teška tjelesna ozljeda je ljubazna riječ za ono što se dogodi kad tijelo od devedeset kila na dva kotača susretne auto od tone i pol. Fizika ne mari za tvoje planove. Fizika ne mari za tvoju obitelj koja čeka na ručak. Fizika samo izračuna impulse, sile i trenutke, i ispljune rezultat.

Ali najzanimljiviji dio ove priče nije motociklist. Najzanimljiviji dio je ono što slijedi nakon. Jer sutra će netko na Facebooku objaviti "još jedna crna kronika, molim vas pazite na cesti". Isto onako kako su objavili jučer, prekjučer, i prije tjedan dana. Isto onako kako će objaviti za tjedan dana kad se netko drugi zabije u nešto drugo. I ljudi će lajkati, komentirati "istina", i nastaviti voziti isto. Jer svijest o problemu nije problem. Problem je izvršenje. Lako je napisati "pazi", teško je stvarno paziti.

I dok se motociklist bori s posljedicama odluke koju je donio u djeliću sekunde, negdje u redakciji portala netko će napisati još jednu vijest. Još jednu u nizu. Još jednu koju će ljudi pročitati između kave i drugog zadatka, slegnuti ramenima, i zaboraviti prije nego što stignu do kraja. Jer crna kronika je poput prometa — uvijek tu, uvijek ista, uvijek s novim glumcima ali istim scenarijem. I jedino što se mijenja je broj na satu hitne pomoći i boja krvi na asfaltu.

Ali eto, barem je preživio. Ima 51 godinu, teške ozljede, i vjerojatno cijelo ljeto ispred sebe za razmišljanje o tome što je mogao napraviti drugačije. Možda će idući put stisnuti kočnicu sekundu ranije. Možda će odustati od preticanja. Možda će shvatiti da motor nije produžetak mladosti nego komad metala koji te u djeliću sekunde može pretvoriti u statistiku. Ili neće. Jer ljudi rijetko uče iz tuđih grešaka. Ljudi uče iz svojih. A ponekad ni iz svojih, ako ih prežive.

I tako ćemo sutra čitati novu vijest. Novi motociklist, nova cesta, nove ozljede. taj komentari. taj lajkovi. Ista tišina na mjestu nesreće nakon što se odvezu sva vozila. Jer jedino što se stvarno mijenja u ovoj priči je datum.

Izvor: riportal.net.hr