Neprilagođena brzina i šikara

Jedan auto, jedan trenutak nepažnje, jedna šikara u Mihačevoj Dragi. I eto ti savršene metafore za stanje u kojem živimo — svi jurimo, svi mislimo da znamo cestu, svi smo uvjereni da se nama ne može dogoditi. A onda se dogodi. I ne završiš u šikari samo ti, nego svi koji su iza tebe čekaju dok ne izvuku tvoje sranje s ceste.

Nije ovo kolumna o prometu. Nije ni o neprilagođenoj brzini u doslovnom smislu, iako bi i o tome mogli — jebote, svaki put kad prođem kroz Mihačevu Dragu, pitam se jesu li projektanti ceste mislili da će se voziti kočije ili tenkovi. Zavoji su takvi da bi i profesionalni vozač u formuli stisnuo kočnicu, ali eto, netko je očito mislio da su gravitacija i fizika samo prijedlog.

Ali ono što me stvarno jebe u ovoj priči nije auto u šikari. To je način na koji reagiramo na svaku grešku, svaki propust, svaki trenutak kad stvari krenu po zlu. Odmah tražimo krivca. Odmah dižemo paniku. Odmah zatvaramo promet, postavljamo trake, pozivamo ekipe da izvuku vozilo. A istina je jednostavna: netko je stisnuo gas jače nego što je trebao, izgubio kontrolu, i eto. Događa se. Ljudi su glupi. Ljudi su umorni. Ljudi su ponekad jednostavno previše uvjereni u svoje sposobnosti.

To je ona ista logika koja vlada u tech industriji, u startupima, u lokalnoj politici, u svemu što dodirnemo. Svi misle da su iznad pravila, da su njihove sposobnosti veće od fizike, da će oni uspjeti tamo gdje su svi drugi propali. I onda — tresak. Auto u šikari. Projekt u minusu. Startup u stečaju. Politika u skandalu.

I dok ekipe izvlače vozilo, dok se promet normalizira, dok svi klimaju glavom i govore "vidite, treba paziti", nitko ne pita ono osnovno pitanje: zašto, koji kurac, uopće dopuštamo da se te situacije događaju? Zašto gradimo ceste koje ne opraštaju greške? Zašto dizajniramo sustave u kojima jedan idiot može zaustaviti sve? Zašto postavljamo brzine koje su očito previsoke za uvjete?

Jer je lakše. Jeftinije je. Brže je. Isto ono sranje koje radimo u IT-u — "deployaj sad, popravljaj poslije". Isto ono sranje koje radimo u politici — "potpiši sad, čitaj poslije". Isto ono sranje koje radimo u životu — "stisni gas, misli poslije".

A poslije dođe brzo. Poslije dođe u obliku šikare, u obliku izgubljenog vremena, u obliku ekipa koje moraju popravljati tvoja sranja. I ti ekipe su uvijek iste — oni koji rade, oni koji izvlače, oni koji čiste. Nikad oni koji su sjebali.

I zato, dok čitate o autu u šikari u Mihačevoj Dragi, ne razmišljajte o brzini. Razmišljajte o sustavu koji je to omogućio. Razmišljajte o tome tko projektira ceste, tko postavlja ograničenja, tko odlučuje što je dovoljno sigurno. I pitajte se — zašto, jebote, uvijek moramo čekati da netko završi u šikari da bismo shvatili da nešto ne štima?

Jer odgovor je jednostavan: nije nam stalo dok se ne dogodi nama. A onda je prekasno. Auto je već u šikari. Promet je već zatvoren. I svi čekamo.

Izvor: fiuman.hr