NASA-ini astronauti i javni nastupi

Jedanaest ljudi je letjelo u svemir. Sad stoje na pozornici u Webb Auditoriumu u zgradi Mary W. Jackson u Washingtonu, odgovaraju na pitanja novinara i djece koja mašu zastavicama. To je, na papiru, standardni postflight događaj — tri člana posade SpaceX Crew-11 izašla su iz kapsule, prošla medicinske testove i sad su spremna za turneju dobrih vijesti. Ali ono što se događa na tim događajima nema veze sa svemirom. Ima veze s PR-om, budžetima i jednom vrlo specifičnom vrstom teatra koja se u svijetu zove "javno financirani spektakl". Pogledajmo brojke. NASA-in godišnji budžet je otprilike 25 milijardi dolara. SpaceX je dobio ugovor za Crew-11 vrijedan stotine milijuna. I sad, nakon što su astronauti proveli šest mjeseci na Međunarodnoj svemirskoj postaji radeći eksperimente koji bi u laboratoriju na Zemlji koštali deset puta manje, organizira se javni događaj na kojem se priča o "inspiraciji" i "budućnosti". Jebote, pa to je ko kad bi nakon što platiš kirurga da ti izvadi slijepo crijevo, on još organizirao press konferenciju da ti objasni kako je operacija bila dobra ideja. Tehnički, svemirska industrija je fascinantna. Inženjeri koji su riješili problem ponovne upotrebe raketa, softver koji omogućava autonomno pristajanje, materijali koji podnose temperaturne razlike od stotina stupnjeva — to je prava priča. Ali ono što se prodaje na ovim događajima nije tehnologija. Prodaje se narativ. Prodaje se osjećaj da smo dio nečeg većeg, da čovječanstvo napreduje, da je budućnost svijetla. A realnost je drugačija. Realnost je da su privatne kompanije preuzele ono što je nekad bio javni servis. Realnost je da SpaceX, koji sada vozi NASA-ine astronaute, ima vlastite planove koji nemaju nikakve veze s istraživanjem svemira u znanstvene svrhe. Realnost je da se na tim press konferencijama spominju "partnerstvo" i "suradnja", ali ugovori su napisani tako da jedan igrač ima sve karte. Postoji jedan stari vic u IT industriji: "Kad ti vendor kaže da je partnerstvo, provjeri tko ima veći budžet." U ovom slučaju, NASA ima budžet, ali SpaceX ima tehnologiju. I to je ono što se događa kad javna institucija postane ovisna o privatnom dobavljaču — moraš organizirati događaje na kojima hvališ svog dobavljača, jer ti je on jedini koji može odvesti tvoje ljude u svemir. Nije da je to loše. SpaceX je napravio ono što NASA nije mogla — smanjio je cijenu lansiranja, uveo ponovnu upotrebu, napravio rakete koje se mogu lansirati više puta. Ali cijena te efikasnosti je gubitak kontrole. I sad, umjesto da NASA-ini direktori odlučuju o tome tko ide u svemir i kada, te odluke donose ljudi u Hawthorneu u Kaliforniji koji gledaju profitne marže. A onda dođu ovi događaji. Djeca postavljaju pitanja. Novinari se smiješe. Astronauti pričaju o tome kako je Zemlja lijepa iz svemira i kako se nada da će čovječanstvo nastaviti istraživati. I sve to zvuči divno, humano, inspirativno. Ali ispod tog sloja šminke, ispod te fasade optimizma, krije se jedna vrlo hladna računica. Svemirsko istraživanje nije više o znanosti. Nije ni o avanturi. Svemirsko istraživanje je o resursima. O asteroidima punim platine. O mjestima za rudarenje. O satelitskim konstelacijama koje kontroliraju komunikaciju na Zemlji. I dok astronauti na pozornici pričaju o "budućnosti čovječanstva", kompanije koje su ih tamo odvezle već su izračunale koliko vrijedi svaki kubični metar svemira. Koji kurac, pa čak i ovi događaji imaju svoju cijenu. Organizacija press konferencije u NASA Headquartersu košta tisuće dolara. Plaće ljudi koji su došli, logistika, sigurnost, streaming — sve to plaća porezni obveznik. I to je u redu, ako je svrha obrazovanje i inspiracija. Ali pitanje je: koliko djece koja su došla na taj događaj će zaista postati astronauti? I koliko će ih, umjesto toga, postati korisnici SpaceX-ovih usluga? Jer to je ono što se događa. Svemirska industrija se pretvara u biznis. I to je u redu — biznisi su efikasniji, inovativniji, brži. Ali kad javna institucija postane marketinški kanal za privatnu kompaniju, to više nije inspiracija. To je reklama. I najgore od svega? Svi se ponašaju kao da je to normalno. NASA-ini direktori stoje pored SpaceX-ovih menadžera i smiješe se. Kongres odobrava budžete. Porezni obveznici plaćaju. I svi su sretni — osim možda onih koji shvate da je jedini razlog zašto uopće imamo ovaj događaj taj što je jedna kompanija uspjela gdje je država zakazala. Nije da je država loša u svemiru. NASA je poslala ljude na Mjesec. NASA je napravila Hubble, Voyager, Mars rovere. Ali u posljednjih dvadeset godina, dogodilo se nešto čudno — država je odlučila da više neće biti jedini igrač. I to je dovelo do situacije u kojoj danas imamo javne događaje na kojima se slave privatni uspjesi. I to je, , najveća ironija cijele priče. Svemir, taj posljednji bastion ljudske avanture, postao je još jedna industrija. Još jedan sektor u kojem se novac okreće, dionice rastu, a priča o "istraživanju" služi kao pokriće za profit. Ali hej, barem djeca dobiju autograme. I to je ono što ostaje. Nakon što se ugase kamere, nakon što novinari odu, nakon što djeca zaborave imena astronauta, ostaje jedna stvar: svemir je još uvijek tamo. I još uvijek je neistražen. I još uvijek čeka nekoga tko će ga istraživati iz pravih razloga — ne zbog profita, ne zbog PR-a, nego zato što je tamo i zato što možemo. A do tada, imamo press konferencije. I to je, valjda, bolje nego ništa.

Izvor: nasa.gov