Nema više anonimnosti u digitalnom kaosu

Lažne dojave o bombama su postale hrvatska nacionalna navika, kao kava s mlijekom i gunđanje na kišu. Samo što ova navika košta više od živaca — košta stotine tisuća eura, paralizira obrazovni sustav i otkriva koliko smo bespomoćni pred tipkom i malo zlonamjernosti.

Policija je uhitila troje ljudi. Tri osobe koje su, eto, odlučile da će im četvrtak biti zanimljiviji ako cijeli grad pošalju u paniku. Tri osobe koje su sjedile za ekranom i pisale poruke koje su zatvorile škole, aktivirale protueksplozivne timove i natjerale roditelje da se tresu od straha. Tri osobe koje su, vjerojatno, mislile da je to fora. Da je to kao vic. Samo što vic ne završava s petnaest patrola i helikopterom iznad grada.

Ministar je potvrdio uhićenja i, kao i uvijek, pohvalio međunarodnu suradnju. Jer naravno — ovi digitalni kriminalci ne djeluju samo iz dnevnog boravka u Rijeci ili Zagrebu. Oni koriste servere u Nizozemskoj, VPN-ove u Švedskoj i email adrese registrirane u Panami. Paradoks je jebeno savršen: netko tko ne zna složiti rečenicu bez tri pravopisne greške koristi infrastrukturu vrijednu milijarde dolara da pošalje poruku koja glasi "bomba je u školi".

A mi se pitamo zašto djeca ne žele ići u školu. Možda zato što im je škola postala mjesto gdje svaki dan možeš čuti "evakuacija" kao da je riječ o vatrogasnoj vježbi, a ne o stvarnoj prijetnji. Možda zato što su shvatili da je sigurnost iluzija koju prodaju odrasli koji ne znaju zašto im telefon zvoni u deset ujutro.

Tehnički gledano, ovo je fascinantna vježba iz kibernetičke sigurnosti. Netko je uspio zaobići sve filtere, sve protokole, sve sigurnosne mjere i poslati poruku koja je izazvala reakciju vrijednu terorističkog napada. I to s točnošću koju bi im pozavidjeli i profesionalni hakeri. Samo što oni nemaju motiv — oni kradu podatke, oni traže novac. Ovi ljudi traže pažnju. I dobili su je. Cijela zemlja priča o njima. Cijela zemlja se pita tko su, zašto su, kako su.

Policija radi svoj posao. Međunarodna suradnja funkcionira. Uhićenja su izvršena. I to je super. Stvarno. Ali pitanje koje ostaje visjeti u zraku kao dim nakon eksplozije je: zašto? Zašto netko odluči da će mu život biti bolji ako stvori kaos? Zašto netko misli da je lažna dojava o bombi legitiman način da se izraziš? I zašto, jebote, još uvijek nemamo sustav koji bi to spriječio prije nego što poruka stigne do prvog servera?

Jer nije. Nije teško. Postoje alati, postoje algoritmi, postoje modeli koji mogu prepoznati prijetnju u sekundi. Postoje sustavi koji mogu pratiti IP adresu prije nego što email uopće stigne u sandučić. Postoje protokoli koji mogu blokirati masovne dojave u trenutku. Samo što ih nemamo. Ili ih imamo, ali ne funkcioniraju. Ili funkcioniraju, ali netko nije platio licencu.

I tako smo opet u situaciji gdje se oslanjamo na ljude. Na policajce koji trče od škole do škole. Na ministre koji izlaze pred kamere i obećavaju da će se stvar riješiti. Na roditelje koji drže djecu kod kuće jer se boje da je sutra opet netko odlučio biti pametan.

Tri osobe. Tri osobe su uspjele paralizirati sustav koji košta milijarde kuna godišnje. Tri osobe su pokazale koliko je tanak led na kojem stojimo. Tri osobe su dokazale da je anonimnost na internetu najveća prijetnja koju smo sami sebi stvorili. I dok ih policija lovi, dok se sudovi spremaju za suđenje, dok mediji pišu članke, negdje u nekoj sobi, pred nekim ekranom, netko već planira sljedeću dojavu. Jer sad zna da sustav radi. Da sustav reagira. Da sustav paničari. I da je jedino što treba — tipka.

Izvor: riportal.net.hr