Nestala četiri psa iz riječkog azila

Četiri psa su nestala iz azila u Rijeci. Netko je provalio, otvorio boks i odveo ih u noć. Nisu pobjegli — nisu sami rastavili lokot i izašli na vrata kao da idu u dućan po cigarete. Netko je došao po njih. I to je jedina stvar koju znamo sa sigurnošću.

Sve ostalo je vjerojatno, moguće, nagađanje i molitva da se vrate živi i cijeli.

Azil kaže da su nestale četiri mlade sestre, da se o njima već dulje vrijeme vodi sudski postupak. Što to znači? Da su bile u centru nekog spora, da ih je netko želio, da je netko imao razlog da ih odvede. Jer ljudi ne provaljuju u azil da bi se igrali. Ljudi provaljuju u azil iz dva razloga: ili žele povrijediti životinje, ili ih žele uzeti. Prvi je zločin iz mržnje i frustracije. Drugi je zločin iz računice.

A računica je uvijek zanimljivija.

Jer pas u Hrvatskoj nije samo pas. Pas je statusni simbol, projekcija, terapeut, zaštitar, modni dodatak i, u zadnje vrijeme, sve češće — roba. Legalno tržište pasa u Hrvatskoj cvjeta. Cijene za rasne pse idu u tisuće eura. Mješanci su besplatni, osim ako ih netko ne proda kao "dizajnerske". I tu dolazimo do problema.

Provale u azile nisu slučajne. One su simptom. Simptom činjenice da u ovoj zemlji postoji potražnja za psima koja nadmašuje ponudu legalnih uzgajivača, i da je ta potražnja spremna platiti bilo što — uključujući ukradenog psa iz azila. Jer što je lakše: čekati godinu dana na listi čekanja za štenca od certificiranog uzgajivača, ili uzeti auto, otići u noći do azila, presjeći žicu i odvesti psa koji već ima mikročip, dokumentaciju i netko ga traži?

Pitanje je retoričko. I odgovor je jeben.

Društvo za zaštitu životinja Rijeka sada moli građane za pomoć. Traže informacije, tragove, bilo što. I to je jedino što mogu. Jer sustav ne radi. Policija će otvoriti slučaj, napisati zapisnik i vjerojatno ga arhivirati za šest mjeseci kad se ne pronađe nijedan trag. Kamere u azilu? Pitaj Boga. Video nadzor u riječkim kvartovima? Postoji, ali ne za ovakve stvari. Pas nije auto. Pas nije novac. Pas je, u očima sustava, stvar. Pokretna stvar. I dok god je pas stvar, njegov nestanak je prekršaj, ne zločin.

A zločin je, naravno, ući u azil, provaliti, uzeti četiri živa bića koja su već imala dom — i odvesti ih u nepoznato. To je zločin. I to je zločin koji će, ako ga netko ne riješi u prvih 48 sati, ostati neriješen zauvijek.

Jer psi ne govore. Ne mogu reći "bio je visok, imao je kapuljaču, vozio se u plavom autu". Psi mogu samo gledati. I čekati. I nadati se da će netko doći. I to je ono što me jebeno ljuti.

Nije ljutnja na provalnika. Provalnik je kriminalac, to je jasno. Ljutnja je na sustav koji dopušta da se ovakve stvari događaju bez posljedica. Ljutnja je na činjenicu da u Rijeci, gradu od 120 tisuća ljudi, azil za pse nema adekvatan video nadzor, alarm, ili bilo kakvu fizičku zaštitu koja bi spriječila ulazak. Ljutnja je na to što se udruge za zaštitu životinja financiraju iz donacija i volonterstva, dok grad troši milijune na projekte koji neće nahraniti nijednog psa.

A najveća ljutnja je na onoga tko je uzeo te pse.

Jer ako si uzeo psa iz azila, nisi ga uzeo iz ljubavi. Iz ljubavi se ide u azil, potpiše ugovor, plati udomljavanje i povede psa kući na sunce. Iz ljubavi se ne provaljuje u boksove u tri ujutro. Onaj tko je ovo napravio, napravio je to iz koristi, iz računice, iz hladne glave. Uzeo je četiri živa bića i pretvorio ih u robu. I ta roba će, vrlo vjerojatno, završiti na oglasniku, na društvenim mrežama, u rukama nekoga tko ne pita odakle dolazi.

Jer u Hrvatskoj, nažalost, ima dovoljno ljudi koji ne pitaju. Dovoljno ljudi koji misle da je jeftinije i lakše uzeti psa "na crno" nego proći proceduru udomljavanja. Dovoljno ljudi koji ne razumiju da pas nije stvar. Pas je obaveza. Pas je odgovornost. Pas je živo biće koje će te gledati u oči svaki dan i vjerovati ti bezuvjetno.

I netko je to sada prekinuo. Četiri para očiju koje su već jednom bile iznevjerene, sada su opet same, u mraku, u autu, u nepoznatom gradu, pitajući se gdje je nestao čovjek koji ih je hranio.

A odgovora nema. I vjerojatno neće biti.

Ono što možeš napraviti, ako si u Rijeci ili okolici, jest gledati. Gledati pse na ulici, u vrtovima, na lancima. Gledati oglase za prodaju mladih mješanaca. Gledati sumnjive profile na Facebooku koji prodaju pse bez papira i bez objašnjenja. I ako vidiš nešto — javiti. Jer jedino što može spasiti te četiri sestre jest netko tko je spreman dignuti pogled s mobitela i primijetiti da nešto nije u redu.

Ili neće. I one će postati još jedna statistika. Još jedna priča o nestalim psima koju ćemo zaboraviti za tjedan dana, dok nas ne probudi sljedeća vijest o provali u azil.

Jer u Hrvatskoj se ovakve stvari ponavljaju. Kao loš refren. Kao pjesma koja ti se uvukla u glavu i ne izlazi. I svaki put se pitamo: kako je moguće da se ovo događa? I svaki put odgovor je taj: zato što dopuštamo. Zato što ne tražimo odgovornost. Zato što je lakše podijeliti vijest na Facebooku nego otići na sjednicu Gradskog vijeća i tražiti da se azil osigura.

I tako će, dok mi sjedimo u toplim domovima i listamo vijesti, četiri psa negdje u Hrvatskoj gledati u zid i čekati da ih netko spasi. A spas ne dolazi.

Izvor: rijekadanas.com