Njemačka je napravila Tinder za nacističke veze, samo što je ovaj match trajni i naslijeđuje se

Uneseš prezime, klikneš, i dobiješ potvrdu da je tvoj pradjed bio član NSDAP-a, što je digitalna verzija otvaranja ormara i pronalaska uniforme s gromobranom umjesto kaputa. Tehnologija je napokon omogućila ono što je obiteljska sjećanja već desetljećima potiskivala: instant provjeru koliko duboko ti je korijenje uronjeno u blato povijesti. Apsurd je savršen. U doba kada aplikacije služe za naručivanje hrane i traženje seksualnih partnera, Njemačka je odlučila izgraditi sustav koji ti kaže s kim bi se tvoj djed stvarno trebao družiti prije osamdeset godina. To nije genealogija, to je forenzika duše na razini nacije, i jedini način na koji je moguće shvatiti tu pojavu je kroz tehnološku leću koja sve pretvara u uslugu. Jer što je moderno društvo ako ne golema tvornica za rješavanje problema koje je samo stvorilo, tehnologijom koja je sama po sebi neutralna, ali namjena nikad nije?

Pa postavi sebi naivno pitanje: ako je ova platforma toliko važna za kolektivno iscjeljenje, zašto je trebalo čekati do 2026. godine? Zašto nije bila prva stvar koju je digitalizirala zemlja s najsnažnijom ekonomijom u Europi? Odgovor leži u tehnologiji koja nije bila spremna za takav teret. Nije riječ o skladištenju PDF-ova. Riječ je o izgradnji infrastrukture koja podnosi težinu osam milijuna zapisa, svaki od njih potencijalna mina za neku obitelj, svaki zahtjev za podatkom koji može razoriti obiteljske ručkove na sljedećih pedeset godina. To zahtijeva servere koji ne padaju pod emocionalnim opterećenjem, baze podataka koje ne sudjeluju u kolektivnoj anksioznosti i algoritme koji ne pokazuju milost. U vrijeme kada smo Kvarner Net pokretali iz garaže, najveći problem bio je osigurati dovoljno modemskih linija da svi korisnici budu online. Njemačka je, izgleda, morala riješiti problem kako biti online sa svojom najcrnjom prošlošću, a da pritom cijeli sustav ne eksplodira od nelagode.

Dijagnoza je, međutim, jasnija nego ikad. Pacijent – u ovom slučaju, njemačko društvo – pokazuje simptome opsesivno-kompulzivnog ponašanja usmjerenog na prošlost, s jasnim ciljem da se svaki trag inkriminacije učini javnim, pretvori u podatak i arhivira. To je farmakološka doza činjenica protiv virusa zaborava. Ali kao i svaka terapija, ima nuspojave. Što se događa kada istinu dobiješ na domet klika, bez konteksta, bez nijanse, bez razumijevanja za strah, pritisak ili jednostavnu priliku za preživljavanje koja je vladala 1937. godine? Pretvaraš složenu, užasnu ljudsku dramu u binarnu istinu: član/nečlan. Da ili ne. Crno ili bijelo. Tehnologija ovdje ne služi dubokom razumijevanju; ona služi administrativnoj konačnosti. To je ultimativni birokratski akt: sve je katalogizirano, sve je pronađeno, ništa više nije skriveno. Problem je što ljudske priče nikad nisu tako uredne.

A šarmantna strana ovog svega, ako se uopće može tako nešto nazvati, je u činjenici da je ovo vrhunac onoga što nazivamo "tech rješenjem". Nema dublje filozofije, nema beskrajnih debata u parlamentu o moralnim nijansama. Napravili su tražilicu. Kao što bi napravili za usporedbu cijena hotelskih soba. Jebeno genijalno u svojoj jednostavnosti i užasavajuće u svojim implikacijama. Jer što slijedi? Ako možemo skenirati prošlost za članstvo u stranci, možemo li je skenirati i za druge "nedolične" afilijacije? Gdje povlačimo crtu tehnološke forenzike? Tražilica za preci koji su bili u Stasi? Alat za provjeru obiteljskih veza s bilo kojim režimom koji je ikada proglašen zločinačkim? Logika je zarazna. Jednom kada prihvatimo da je povijest samo još jedna baza podataka koja čeka da se upita, otvara se Pandorina kutija koja se nikada neće zatvoriti.

I tu dolazimo do srži problema koji je veći od Njemačke. Mi, kao društvo, više ne obrađujemo prošlost. Mi je procesuiramo. Koristimo iste alate, iste logičke okvire i taj mentalni sklop koji koristimo za optimizaciju supply chaina ili analizu potrošačkog ponašanja. Prošlost postaje skup podataka koji se može minirati, analizirati i konačno – prodati kao usluga javnog interesa. Ali istina nije podatak. Istina je priča koja ima okus, miris i strahovitu težinu. Ne možeš je sažeti u rezultat pretraživanja. Ova njemačka inicijativa, ma koliko bila dobro namjeravana, na neki način predstavlja kapitulaciju pred složenosti. To je priznanje da je lakše graditi algoritme nego podizati generacije koje će nositi teret sjećanja na svojim leđima, a ne na serverima.

Konačno, ostaje nam pitanje što učiniti s tom novostečenom informacijom. Što znači za čovjeka u Dortmundu sa urednim životom kada sazna da je njegov djed bio partijski funkcioner? Kako se ta informacija integrira u njegov identitet? Tehnologija nudi alat za otkrivanje, ali nudi nula alata za integraciju, za pomirenje, za liječenje. To je kao da dobiješ dijagnozu terminalne bolesti SMS-om, bez ikakvog uputa za liječenje. Otvaraš vrata pakla, a zatim te ostave da stojiš na pragu. Možda je to i suština moderne odgovornosti: svi želimo činjenice, ali nitko ne želi posljedicu. Želimo istinu, ali ne želimo bol koji ona nosi. I tako gradimo sustave koji isporučuju prvo, a potpuno ignorišu drugo.

Budućnost je, izgleda, u tome da ćemo sve znati. A prošlost će biti samo još jedan tab u pregledniku, između društvenih mreža i bankovnog računa. Povijest kao usluga. Greška kao feature. A mi ćemo klikati, dobivati potvrde, i vjerovati da smo time nešto riješili. Dok pravi rad – rad pamćenja, razumijevanja i, na kraju, oprosta – ostaje potpuno netaknut, čekajući u sjeni naših brzih, efikasnih, i potpuno beskorisnih alata.

Izvor: rijekadanas.com